Marketing
LIPIČKA EREGLA LIPICANACA OSAMNAEST GODINA POSLIJE
LIPIK - Osamnaest godina poslije pljačke, paleža, ubijanja, zlostavljanja po Bosni i Srbiji – lipička ergela na najboljem je putu da zablista starim sjajem. Čini se da opet ovim statusnim simbolom Lipika, pored Kursalona, koji je bio gotovo kopija onog bečkog i bio je jedan od najljepših objekta tog tipa i namjene u zemljama krune svetog Stjepana – i u kojem se odmarala, ljetovala i zimovala austrijsko-mađarska aristokracija, liječeći se i njegujući ljekovitim vodama -opet šetaju duhovi grofova Jankovića, Stančića i Eltza čiji su rasni konji preteče lipičke ergele.
Ipak, dok hodam obnovljenim, urednim boksovima s gizdavim lipicancima, kao da još odjekuje njiska konja izbezumljenih vatrom, zapaljenim štalama, eksplozijama granata, nemoćnih da pobjegnu iz štalskih boksova, toga rujna 1991. Pričaju očevici kako je dio oslobođenih konja izbezumljeno trčao poljem praćen vriskom razularenih hordi s obližnjih brda. Bili su pokretne mete u koje je gađano iz sveg raspoloživog oružja. Jedan mladi pastuh pao je tu, na pola ceste lipičke ergele izrešetan rafalima, drugi su posrtali pod malokalibarskim mecima koji su samo bolno odgađali neumitnu smrt. Kada su se borbe stišale, a hrvatski branitelji povukli, od 118 rasnih grla lipičke ergele ostalo je 88. Nedostalo je 30 konja. Dvadeset šest ih je, nakon oslobođenja Lipika, pronađeno i otkopano u jami nedaleko Filipovca. Ostalih 88 odvedeno je u Bosnu, u selo Lilić, a dio su „osloboditelji“ pokrali baš kao i svu opremu: konjsku ormu, fijakere, kola…
Tako je ergela Lipik, nakon 52 godine, ponovo ukradena i završila u Vojvodini gdje su lipički konji prolazili pravu kalvariju, od Vojne ustanove Karađorđevo do novosadskih privatnih štala raznih uzgajivača i mafijaša. No, nakon dugih i zamornih pregovora, kada je 90 konja zbog gladi i iscrpljenosti tijekom 16-godišnjeg egzodusa uginulo, došlo je preokreta i konji su vraćeni u Lipik. Između 66 vraćenih konja samo je osam (tri pastuha i pet kobila) njih koji su preživjeli egzodus dok su ostali potomci lipicanaca odvedenih iz Lipika.
Među njima je 22 godišnji rasni lipicanski pastuh 53 Conversano Batosta, rasplodnjak i ponos ergele. A iz Lipika su ga ukrali kao četverogodišnjaka. Prošao je Batosta put od Lipika , Bosne pa sve do Novoga Sada gdje je u Vojnoj ustanovi Karađorđevo bio glavni „skakač“ što se protivi regulama konjogojstva jer ukraden konj ne smije biti glavni rasplodnjak. No, Batostini otmičari i te kako dobro su znali da se radi o prvoklasnom genetskom materijalu. Očito to lipičkom pastuhu nije nimalo smetalo tako da u Srbiji ima jako puno potomaka. Koliko ih je, to nitko sa sigurnošću ne može reći. Iako se radilo o prvoklasnom pastuhu, njegovi uzničari nisu bili nimalo široke ruke. Batosta je po povratku u Lipik bio sama kost i koža tako da je, kao i svi konji, imao specijalni režim prehrane kako se ne bi od obilja hrane razboljeli i uginuli. To je potrajalo pet mjeseci, a kada se oporavio, unatoč godinama, otpremljen je u Državnu ergelu Đakovo gdje je nastavio osjemenjavati kobile kako bi i Hrvatska imala njegovih potomaka, odnosno grla s prvoklasnim genetskim potencijalom. Iako u poznijim konjskim godinama Conversano Batosta 53 i dalje se drži kao mlad pastuh tako da ponovo u lipičkoj ergeli stvara potomke koji će ga naslijediti.
Prema nekim procjenama računa se da u Srbiji ima još oko 500 potomaka lipicanaca i 20-ak arapskih konja koji nikada nisu vraćeni.
KAKO SU SLOVENCI SPASILI DIO LIPIČKIH LIPICANACA
No, to nije jedino stradanje lipičke ergele. Tamo negdje 1957. odlukom tadašnjih pakračkih vlasti, došlo se do zaključka da ergela niti konji nisu više potrebni jer dolazi era traktora. Mudri vlastodršci su odlučili da cijelu ergelu odvezu u Italiju na klanje. Zbog nekih razloga kompozicija je cijeli dan stajala na slovensko-talijanskoj granici, a Slovenci su, saznavši da su u vagonima punokrvni lipički lipicanci, na brzinu skinuli 12-13 kobila i zamijenili ih svojim lošijim grlima s ergele Lipica. Ostali lipicanci su završili u talijanskim klaonicama. Tako su Slovenci spasili dio najkvalitetnijih lipičkih lipicanaca. Petnaest godina trebalo je pameti da dođe do političara tako da je 1982. ponovo obnovljena lipička ergela i to, ni manje ni više već sa 12 kobila iz Lipice. I jedna neobičnost: na pedigreima piše kako su lipicanci oždrijebljeni u Lipici, pa u Lipiku, pa opet Lipici… I tako genetika „šeta“ iz države u državu.
KREĆE SE (OPET) IZ POČETKA
Iako su tragovi razaranja još uvijek vidljivi, a desetak porušenih štala koje, izrasli iz njihovih temelja nadvisuju krošnje osamnaestogodišnjih debala – najveći dio ergele je obnovljen i u čistim štalama trenutno se nalaze 53 grla od kojih su dva arapska konja i dva „međimurca“ dok su svi ostali lipicanci. Proljetos im je „uletio“ virus herpes (do tada nezabilježen u Hrvatskoj) koji napada bređe kobile i pokosio 16 tek rođenih ždrjebadi. Ipak, preživjelo je 5 ždrjebadi koji sada iz boksova radoznalo promatraju posjetitelje. Ipak, stručnjaci i momci u štalama su radosni jer su sada bređe 23 kobile koje se trebaju ždrijebiti od ožujka do lipnja slijedeće godine. Mr. Mato Čačić - ravnatelj Hrvatskog centra za konjogojstvo-Državna ergela Lipik, ustrajan je u svom naumu da ergela treba vratiti stari sjaj i još ponešto više. Zbog toga danonoćno radi kako bi ergela jednog dana postala edukacijski centar i svojevrsna banka za čuvanje genetskog unapređenja uzgoja svih pasmina u Hrvatskoj. Lijepa naša ima 16 međunarodno priznatih rodova, a u ergeli žele povećati taj broj. – Želimo da svaki rod ima svoj genski bazen. Naši rodovi nalaze se u Sloveniji, Austriji, Srbiji, Mađarskoj, Bosni… i sve su to potomci konja grofova Jankovića, Stančića i Eltza. Imamo 1300 lipicanaca, možemo napraviti sedam ergela. Najveći broj grla je u vlasništvu privatnika, uglavnom Slavonaca koji su oduvijek bili vezani uz konje uz koje su odrastali i umirali – kaže Čačić.
Čudno zvuči podatak kako u Hrvatskoj nema škole za potkivače. Taj su posao nekada obavljali kovači, ali sada je to prava mala nauka jer je potkova konju kao cipela čovjeku. – To je kao da imate Mercedes, a nemate vulkanizera – slikovito kazuje mr. Mato Čačić, te dodaje kako ovdje žele stvoriti praktikum za buduće veterinare, a dio ergele žele otvoriti posjetiteljima, pogotovo djeci za koju već imaju pet ponija. Naravno, bili bi tu svi popratni sadržaji tako da se može sadržajno provesti cijeli dan.
- Hrvatski centar za konjogojstvo se brine o cjelokupnom konjogojstvu u Hrvatskoj, imamo kontakte s drugim državama kako bi uzeli njihove pastuhe koje ćemo koristiti radi genskog unapređenja. Eto, imamo dva „arapa“ koja smo kompenzirali s ergelom Višnjica te želimo napraviti ono što je imala stara ergela kada je u svom sastavu imala 10 posto punokrvnih „arapa“. Pošto smo iz ergele, zbog popularizacije uzgoja, u najam dali 10 grla, arapski pastusi samo će poboljšati genetsku strukturu. Jednostavno, s njima se ne može pogriješiti. Rat je sve razorio, krećemo od početka i pred nama je dug put – kaže mr. Mato Čačić.
OKVIR:
Malo je poznato da lipičkih lipicanaca ima čak i Južnoafričkoj Republici. Naime, u vrijeme agrarne reforme (1935.) grof Janković je lipicance odveo u Mađarsku, a potom u Englesku odakle su dva roda završila u JAR-u.
- Mislim da su najbolji konji potekli iz Kutjeva gdje je početkom prošlog stoljeća bila škola lakih jahača i dresura konja – kaže mr. Mato Čačić, Držim da su najbolji konji lipicanske pasmine u svijetu upravo potekli iz Kutjeva i nema pedigrea gdje se ne spominju konji vlasništvo grofova Jankovića, Stančića i Eltza. Iako je ergela osnovana tek 1938. svoje korijene vuče još iz 1919. kada je utemeljena Državna ergela „Petrovo“ (Stančić) kao nasljednik zagrebačke Pastuharne osnovane još 1850. godine.
- Uništavanje ergele Lipik jedan je od najvećih svjetskih zločina ikada počinjenih nad životinjama. Ravno je onome kada su tijekom Prvog svjetskog rata u poljskoj arapskoj ergeli grofa Potocokog gdje su ruski boljševici kobile žive spaljivali, a pastusima odrubljivali glave
Post je objavljen 12.12.2009. u 23:50 sati.