NEBO BEZ OBLAKA
Na oči ne vjerujem
u ultimativno savršenstvo
radosti.
Čitav se smiješ.
Mislim da se moram
smijati protiv tebe.
Duel,
mačevanje
slatkastim smiješcima.
Ti imaš dvije,
a ja jednu.
Rupice na obrazima –
ti imaš dvije.
Tvoje mi se,
proteklih tisuću sati,
otkako te gledam,
dopadaju više od moje jedne
i mislim da ti to moram
reći naglas.
Uskoro.
Mislim da sam možda
zaboravila plivati
i sada se utapam
u tvojim kristalnim škiljenjima
kao u bisernoj vodi
glečera koji se otapaju.
Želim te. Odmah.
TIH
Plah
i,
k tome,
šuti.
Zauzet vlastitim nadanjima,
ne vidi me.
Nisam njemu ovdje.
Što konkretno želim?
Definicija mog
opsežnog htijenja
može se obuhvatiti jednom jedinom riječju:
misao.
Želim da misli o meni,
može i bijesno –
strasti su strasti.
Ali on nije bijesan,
on je proljeće,
alegorijska inačica
nedohvatljive sreće.
Želim da me zagrli
i jako me stisne,
kao da cijedi limun
i onda mu špricne sok iz kore
u sinuse
sve do ektoplazme
i…
onda kihne.
A ja se nasmijem.
MONOGAMIJA
Toliko savršenstvo
nije
ovisno
o odanosti –
nemoguće je
primijeniti moral
na fiziološki apsolut
proporcije.
(Pravilan si,
rekla bi ona.)
Nije specifična.
Ne funkcionira
unutar tvoje sjene.
A ti ne vidiš…
Možda je
upravo to
ono što je lijepo
i zavodljivo
poput prohibicije tjera da posegneš
i zgrabiš.
Uvijek najprije ubode u vid
ono što je najmanje tvoje.
Znaš što želiš
tek u trenutku nakon
što te do te mjere
odbije
da te privuče.
I onda to voliš.
I onda to voliš do smrti.
SPOLNE MISLI
Postala tajni agent:
špijunirala sam te sinoć
kroz rupicu
koju si možda nehotice načinio.
Zauzet i oduzet –
zaboravi,
je se ne znam suzdržati.
Pokisla sam malo,
malo više,
zatim srednje jako,
onda puno
vapeći ime
koje ne poznaješ,
a tako mi se zoveš.
A ona… Njezino ime je čudno
i ne ide uz tvoje fiktivno nazivlje.
Ni pogled ti taj ne stoji.
Nabrojio je do tisuću.
sad ću otvoriti oči,
nadam se da si još tu.
Ako nisi, izmislit ću te.
MEK ZVUK
Narugao se njezinoj
artikulaciji,
simpatično i,
iako sasvim suvišno,
to je upravo tražila.
Riječ postaje sasvim nevažna
kada je ritam
dovoljno moćan
da uljulja poput
spermatičkog logosa:
uznemiri i utiša –
sve u isti čas.
Sasvim je očita njezina predaja,
osjeća se želja
za mnogim
uvredama
koje će zvučati
kao ova.
Zvučat će kao
uspavanka,
a ona će se smijati.
Pomilovala bi mu rub vlasišta,
prošla prstima
iza
njegovih ušiju,
onesvijestila ga
i
pomilovala čitava leđa
do peta
i natrag
i opet
i natrag
i…
I smijala se.
PRODUŽENA BEZ IČEGA
Samo te želim gledati.
Tebe.
Ataraksiju.
Apeiron.
Alfu i Omegu.
Simbol beskonačnosti.
Kontradikciju
logičkih sudova.
Sofizam.
Aforizam.
…
Zaboga,
želim te voljeti irisima
i dlačicama u nosu.
Ne moraš me dirati.
Ni govoriti,
ne moraš ništa govoriti.
Danas si moj
ispod slavine
dok vršcima nožnih prstiju
crtam
životinjske forme
na
pločicama u kupaoni.
Harmonizacija
požude i repulzivnosti –
toliko te moram imati
da odlučujem
da mi se gadiš.
Ali to s gađenje…
ne polazi mi za rukom.
Potpuno sam nevješta.
Samo te želim gledati.
ČEKANJA
Ako dovoljno dugo
ostanem sjediti
ovdje,
koliko svemira će se smijeniti
ispred mojih umjetnih trepavica?
Hoću li znati prepoznati
tvoj bakreni odljev
kada ga krajičkom oka
ugledam
iza pulta u kuhinji
kako liže
posljednje kapi čokolade
sa žlice?
Hoću li
žudjet
dok ne pregladnim
do te mjere
da mi se više neće dati jesti?
Post je objavljen 11.12.2009. u 22:27 sati.