Marketing
O formi i sadržaju
Svi znamo da čovjek informaciju koju želi prenijeti, ne iznosi samo riječima. Ali pametni ljudi kažu da čak 70-80 posto komunikacije, čini pojava te osobe kao i način na koji nešto prezentira. Tek sitni postotak zauzima sam sadržaj.
A što kad nam informacija koju nam netko želi priopćiti bude zapriječena nekom njegovom odbojnom fizičkom osobinom?
Gledam na tv-u onog nesretnog Primorca, zure u mene one sitne, škiljave očice, a meni automatski u glavi pada blokada pred sve ono što ima reći tanko-zlobnim ustašcima.
I mislim si, nisam fer. Toliko sam puta sklona generalizirati i trpati ljude u ladice na temelju nekih fizičkih osobina. A i sama sam miljun puta bila diskriminirana na temelju nekih tjelesnih karakteristika.
Kao mala, mrzila sam biti trpana u koš - "debeli su nespretni". Zašto netko tko ima kila viška ne bi želio igrati npr. u rukometnoj ekipi...? Ali ne, nije se moglo...
U folklornoj skupini bi još i prošla, ali zaboga, "pa za glavu si veća od drugih", to kvari sveukupnu scensku sliku... uh, koje razočaranje za malo dijete
Godine su prošle, pubertet izvukao svoje i onda se odjednom nađem u srednjoj školi, gdje sam upravo svojim izgledom uvijek pokušavala provocirati... Tada sam shvatila veličinu i besmislenost takvog diskriminiranja jer sam im kao najbolja učenica u razredu dolazila potpuno "neprihvatljivo" obučena u razred. Tko je vidio odlikašicu u ispranim i ofucanim trapericama, starim muškim košuljama i sa kožnom jaknom i predugačkom zamršenom kosom...!? To ne ide uz petice... Odlikašice bi valjda trebale nositi heklane kragnice, na uštirkanim košujama?!? Voljela sam provocirati izgledom.... Uživala sam kada uz ponuđeni sadržaj ne bi dobili očekivanu formu.
Počnem raditi u školi... eeee onda je počelo, sve što sam obukla, dobro bi mi stajalo..." ti si uzor djeci, ne smiješ izgledom privlačiti pažnju na sebe, tvoj izgled mora biti toliko nezamjetan da bi djeca što lakše obratila pozornost na sadržaj predmeta koji predaješ...vidiš mene, nosim samo sive i tamnoplave kostime, lakše se stopiti s pločom..."
I koliko se god bezlično obukla, sve je završavalo nekim odvratno dugim i neugodnim razgovorim sa ravnateljicom... To su mi naravno priuštile iste one učiteljice, (sada kolegice) kojima sam nekad bila predebela za sudjelovanje u sportovima i priredbama... sada ostarjele i zavidne...
Nadrasla sam te gluposti sa zadovoljavanjem forme. Ne provociram više izgledom, barem ne s intencijom...
Ne zanima me više hoće li netko misliti da sam naglo poglupila, ako mi je došlo da se ofarbam u plavo, i zna li žena sa dekolteom išta pametno prozboriti... Pustim ih da se iznenade...
Tek ponekad me iz takta izbace prodavačice. U šoping idem pomalo klošarski odjevena, jer mi je tako praktičnije, a i volim, priznajem... I onda kad u ruci imam npr. svilenu košulju, priđe mi nepoznata prodavčica i kaže:"gospodična nije to za Vas, prilično je skupo, a i nije Vaš stil". I šta biste joj vi rekli...!? Šta ti znaš šta je moj stil !? Naravno, okrenem se i odem... Najslađa mi je pričica iz tih šoping pustolovina ipak ona što se dogodila nakon rođenja djeteta. Jelte, ja postporodiljno "velika" ulazim u butik u našoj varošici i tražim haljinicu iz izloga u broju 42. A meni vlasnica kaže, znaš, u tvojoj veličini ta haljina i ne izgleda lijepo! Molim??? Naravno, niti danas kada nosim 2-3 broja manje nije mi ni na kraj pameti da tamo uđem... Sad bi joj sigurno i odgovarala kao mušterija, poziva me da navratim, ali ona meni više ne odgovara... Ti ćeš meni...
Unatoč svemu ovome, PRIZNAJEM, i sama sam ponekad diskriminator.
Priznajem, ne privlače me muškarci tankih usana, kratkih prstiju i škiljavog pogleda
S debljinom i visinom nemam kriterija, ali padam na detalje...
Ne volim ljude koji me tapšu dok mi nešto pričaju, uopće ih ne slušam, samo smišljam kako da pobjegnem...
Ne shvaćam ozbiljno ljude koji se prečesto služe "podštapalicama"...
Ne vjerujem ljudima sa "preširokim" osmjehom...
Ali se isto tako užasavam ljudi koji se nikada ne smješe...
Iz nekog čudnog razloga, plašim se izrazito sitnih žena... dok mi ne dokažu da nemam razloga...
Priznajem, i sama sam diskriminator...
A vi? Diskriminator ili diskriminirani?
A šta je sa onim jadnim Primorem sa početka posta!? Pa ništa, sve informacije i predizborna obećanja koje mi je možda i želio priopćiti, zaustavile su se na njegovim tankim ustašcima, praćene škiljavim pogledom... Ništa nisam zapamtila...
Žao mi je...
Ne mogu...
Ni saslušati...
Post je objavljen 11.12.2009. u 19:57 sati.