Douwe Draaisma
Izdavač: Naklada Ljevak
Naše pamćenje ima vlastitu volju. Kažemo u sebi: ovo moram zapamtiti, ovaj trenutak želim zadržati, ovaj pogled, osjećaj, ovaj dodir – i za nekoliko mjeseci ili čak nakon nekoliko dana primijetimo da ne možemo više prizvati sjećanje, u boji, mirisu, okusu kojem smo se nadali. Sjećanje je kao pas koji legne gdje hoće.
Autobiografsko pamćenje istovremeno je i dnevnik knjige zaborava. To je kao da dopustimo da naš život bilježi tvrdoglavi pisar koji se drži vlastitih interesa i minuciozno bilježi ono što bismo radije zaboravili, dok se kod slavnih trenutaka pravi da zapisuje, premda je već odavno zatvorio nalivpero.
...u sjećanju vidimo sebe. Događaj nikad nismo mogli vidjeti na taj način, pa sjećanje dakle nije pouzdana reprodukcija stvarnog događaja.
Objašnjenja gubitka ranih sjećanja mogu se grupirati u dvije vrste. Jedna kategorija polazi od toga da se u prvim godinama života sjećanja uopće ne pohranjuju. Hipoteza da se mozak još nije dovoljno razvio i da ne čuva trajne tragove jedan je od primjera, kao i hipoteza da je za pohranjivanje potreban jezik. Druga kategorija tvrdi da se sjećanja pohranjuju, ali da kasnije postanu nedostupna. Teorije o uzrocima te nedostupnosti se razilaze. Prema Freudu, rana su sjećanja potisnuta u nesvjesno. Prema drugima rana su sjećanja nedostupna jer su prešla u općenite, shematske predodžbe ili zato što se način na koji odrasla osoba doživljavanja djece da kasnije nema asocijacija koje vode prema ranim sjećanjima. Svijet u visini koljena je nestao. Kad bi se odrasla osoba i vratila u sobu u kojoj se od njezina djetinjstva ništa nije promjenilo, to ipak ne bi bila ona soba od nekad. Interijer s nogama od stolaca u razini očiju i stolovima koji imaju sam donju stranu nestao je.
Najnovije objašnjenje zaveo koji zastire prve godine uzrok smješta u djetetovu nepotpnunu svijest o samom sebi.
I kad nita više ne preostane od prošlosti nakon smrti osobe i propasti stvari, ipak još dugo ostaju samo miris i okus, krhki ali životniji, nematerijalni, ali trajni, postojaniji i vjerniji i kao duše nastavljaju svoj život, spremni da nas podsjete, čekajući svoj trenutak, nadajući se...
Gledam sve te fotografije i mislim kako mi je iskliznuo svakodnevni život. Upravo zato što je bio svakodnevni nisam ga zapamtio, a nema fotografija da mi pomognu da ga vratim. Uzmeš fotografski album, okrećeš stranicu za stranicom i vidiš samo šatorske motke koje ne odgovaraju šatoru koji bi sad najradije raširio.
Zašto imamo tako nepodnošljivo dobro pamćenje za poniženja?
Uvrede se upisuju neizbrisivom tintom. Nikada ne zastarijevaju. Kako starimo one s nama putuju kroz vrijeme, tako da se uvijek čini da nije prošlo više od dvadeset i četiri sata između ponižavajućeg događaja i sjećanja.
...apsolutno pamćenje stvara pustošenje, onog tko ga ima čini u stvari invalidom.
Preko dana, u normalnim okolnostima, pamćenje je prijateljski sluga, intimus koji je naviknut da se prema njemu odnosiš s povjerenjem i koji daje sve od sebe da bi ti što je više moguće bio na usluzi. Ali noću, kad izostane san, njegov aizdajnička priroda izlazi na vidjelo. Dok kao Furnes bespomoćno ležiš u krevetu, ono se promeće u nasilnika koji te drži podalje od sna svojim beskrajnim mračnim pričama. Ne možeš mu pobjeći. Sam si sa svojim pamćenjem i kao invalid gledaš što ti sve šara pred očima. Slike, slike, slike, po čitave dane u svoj svojoj oštirini stoje ti u mislima, neumoljiva filmska projekcija onoga što bi radije zaboravio.
U ovalnim zrcalima kružimo, u sebi svoju prošlost tražimo, znamo da jednom bit će vraćena. 'Deja vu' Gerrit Achterberg
Svi smo mi jednom imali osjećaj da je ono što smo u određenom trenutku rekli ili učinili, već ranije rečeno ili učinjeno, u davno prohujalom vremenu; da smo u dalekoj i zamagljenoj prošlosti već jednom vidjeli ista lica i stvari oko sebe – kao da smo se odjednom sjetili nečega iz prošlog života i točno znamo što će sljedeći trenutak biti izrečeno.
U stvarnosti ispod lubanje imamo dva mozga, dva odvojena organa, u istom smislu kao što imamo i dva oka. Svaki od ta dva mozga ima samostalnu svijest, s vlastitim mislima, percepcijama i emocijama, iako je jedan od njih generalno dominanatan, a drugi podčinjen. Moždano deblo – splet vlakana koji povezuje dvije polutke u bazi mozga – prije je barijera nego most. To što su u analima neurologije opisani deseci slučajeva ljudi kojima je nedostajala čitava polovica mozga, zbog bolesti ili povrede, a ipak su ostali iste osobe, već je dovoljan dokaz da svaki od ta dva organa može održavati naše mentalne sposobnosti.
U trenutku neposredno prije njegova deja vua aktivna je bila samo jedna polovina mozga, tako da je imao samo jednu relativno slabu osjetilnu sliku. Kad se u sljedećem trenutku zbog neočekivanog krika probudila i druga polovina, ista scena odjednom je dala puno oštriju sliku. Njegova svijest je tu oštru sliku interpretirala kao sadašnju, no ujedno i kao gotovo identičnu ali blijedu sliku iz neodređene prošlosti. Nije čudo da nam se u deja vuu sve čini tako poznatim: u stvarnosti je između tih dviju slika proteklo najviše nekoliko sekundi. Zato nije čudnovato da deja vu osjećamo kao drugi put: imamo samo dva mozga, a ne tri.
Nije bilo nijednog neurološkog dokaza da neka od hemisfera privremeno može biti 'izvan funkcije' ili da naš mozak sve obrađuje dvostruko lijevo i desno. No postavka o privremenoj dvostukoj slici je i bez neuroanatomske potvrde bila izuzetno privlačna. Zar deja vu ne bi mogao nastati zbog ekstremno kratkog poremećaja u obradi osjetilnih podražaja.
U normalnim okolnostima se te dvije faze, Anjel ih je nazvao percepcijom i apercepcijom, tako tijesno nadovezuju jedna na drugu da ih ne percepiramo kao dva odvojena koraka. No ako između ta dva koraka dođe do usporavanja, osjetilna opažanja postaju zamagljena u trenutku kad bi trebala biti spojena u jedinstvenu percepciju. Posljedica je da u našoj svijesti nastaje iluzija da se ono što upravo sada percipiramo u točno istom obliku pojavilo negdje u dalekoj prošlosti.
Uvrede se, čini se, za razliku od drugih sjećanja uvećavaju, ili bolje reći: ne blijde kao ostala sjećanja. One zadržavaju svoju izvornu veličinu, ali i boju, okus i oštrinu. U starosti zadržavaju životnost koju bi čovjek radije ostavio za neka druga sjećanja.
Jedna rečenica pokriva razdoblje od sedam godina. Nekoliko redata dalje stoji uzdah: 'Činilo mi se da mi sati, dani i mjeseci izmiču velikom brzinom.' Teme o kojima pričamo vremenu omogućuju da se širi i skuplja.
Članovi obitelji, poznanici, prijatelji, bivši susjedi, bivši kolege, nekadašnji učenici, mnogi ljudi koji su imali svoje mjesto u njegovoj životnoj priči na toj su stranici još jednom imenovani, s datumom smrti dobi u kojoj su umrli.
U pješčanim satovima zrnca sve brže stružu jedno o drugo i postaju sve glađa, da bi na kraju gotovo bez trenja tekla iz jedne bočice u drugu, sve više izlokavajući vrat sata. Što je pješčani sat stariji, to brže ide. Neprimjetno odbrojava sve kraće sate. U toj kronometrijskoj nesavršenosti skriva se metafora: 'I čovjeku godine u svom ponavljanju lete sve brže, dok konačno ne postignu punu mjeru i čovjek postane zasićen dojmovima.'
Doživljaj vremena je pitanje 'unutarnje optike'. Pamćenje uređuje naša iskustva u vremenu kao što slikar uređuje prostor kroz perspektivu. Sjećanja našoj svijsti daju dubinu. Čim se poremeti red u našem pamćenju, kao kod neprimjetnih prijelaza između slika u snovima, nestaje i naš osjećaj za vrijeme.
Trajanje i tempo ovise o intenzitetu naših osjetilnih i mentalnih predodžbi, njihovoj izmjeni, broju, tempu kojim slijede jedna za drugom, paćnji koju im posvećujemo, naporu koji je potreban da bi se pohranile u pamćenje i emocijama ili asocijacijama koje u nama izazivaju. No isti faktori koji nam pomažu u orijentaciji u vremenu mogu prouzročiti i greške u procjenama. Fokusiranje naše pažnje, na primjer, može se usporediti s dalekozorom: detalji koji postaju vidljivi daju iluziju da je predmet blizu.
Ispod gradova koji su ležali pokriveni slojevima pepela s Vezuva pronađeni su tragovi još starijih gradova, zakopani u još davniju prošlost. Njihovi stanovnici gradili su na sloju koji je prekrio prethodni grad. Tako su nastali slojevi gradova; ispod ulica leže podzemne ulice, ispod križanja druga križanja, živi grad izgrađen je na uspavanim gradovima. Isto se događa i u nešm mozgu: naš sadašnji život prekriva, a da toga nismo posve svjesni, naš dosadašnji život koji služi kao podrška i skriveni temelj. Ako se spustimo u svoju unutrašnjost, lutat ćemo usred ruševina.
Ako želite produžiti perspektivu vremena, onda je ispunite, ako imate mogućnosti, s tisuću novih stvari. Poduzmite uzbudljivo putovanje, pomladite se udahnjujući novi život u svijetu oko sebe. Kad se osvrnete unatrag primjetit ćete da su se doživljaji na putu i udaljenosti koje ste prešli nagomilali u vašim mislima pa će se svi ti fragmenti vidljivog svijeta poredati u dugačak niz i dobit ćete, kako se lijepo kaže, osjećaj produženog vremena.
Objektivno usporavanje stvara subjektivno ubrzavanje, a u tome sudjeluje tempo bioloških satova. Velik broj tih satova u mladom tijelu ide brže nego u starom tijelu. Ako bismo svoju dob izrazili pomoću okretanja fizioloških satova, trebali bismo reći da smo jako dugo mladi, a kratko stari. Možda su zato u djetinjstvu dani bili dugi, a u starosti prolaze tako uznemirujuće brzo: vrijeme na satu nesvjesno vidimo na pozadini fiziološkog remena. Objektivno vrijeme, objasnio je Carrel, ono na satu, klizi u jenakoomjernom tempu prema naprijed, kao rijeka kroz nizinu. Na početku svog života čovjek još žustro trči duž obale, brže od struje. Oko podneva njegov tempo se usporava i on trči paralelno sa strujom. Navečer, kad se umori, struja se ubrzava i on zaostane. Na kraju se zaustavi i legne pored rijeke koja nastavljaneometano teći istim tempom kojim je tekla cijelo vijeme.
Tek u trenutku kad se oči zatvore za vanjski svijet i pomislimo da je počela vječita noć, u našoj unutrašnjosti se pali svjetlo. Sve ono što nas je ikad zaokupljalo, sve što smo sakupili u svom pamćenju, vidjet ćemo jednim pogledom. U tom trenutku neposredno prije smrti čovjek ponekad doživi dio tog iskustva, piše Fechner. Kad se osvremo u prošlost vraćaju nam se sjećanja za koja nam se činilo da su definitivno izgubljena. Ljudi koji se utapaju doživljavaju stanje 'jasnoće iznenadno osvijetljenog sadržaja misli'.
Post je objavljen 11.12.2009. u 15:38 sati.