Darian Leader i Judy Groves
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Kako ćemo protumačiti mimikriju ako nije točna tvrdnja evolucijske biologije da je mimikrija zaštita od grabljivaca? Roger Caillois tvrdio je da postoji svojevrstan prirodni zakon prema kojem su organizmi zarobljeni u svojem okolišu. Na primjer, tako će poprimiti boju prostora u kojem se nalaze.
Zarobljeni su slici
Lacan je tu tezu razvio u svom djelu o stadiju zrcala, porkijepivši je promatranjima iz dječje psihologije i društvene teorije te je zastupao sličan oblik imaginarnog zarobljavanja organizma u vanjskoj slici. Dijete se identificira sa slikom izvan sebe, bilo da je to stvarna slika u zrcalu ili jednostavno slika drugog djeteta. Prividna potpunost te slike pruža mi nov način ovladavanja tijelom. To ponašanje potječe od unutarnjeg sukoba u svakom od njih, sukoba koji je rezultat identifikacije s drugom stranom. To je organizacijsko načelo razvoja, a ne tek jedan trenutak u djetinjstvu. Kad se identificiram sa slikom izvan sebe, mogu činiti ono što prije nisam mogao.
Ego falsificira
Slično kao ego u stadiju zrcala, njegova je zadaća održavati lažan privid smislenosti i potpunosti.
Istina o egu izranja upravo u ludilu, kada se čini da se svijet rastače, a razlika između sebe i drugoga radikalno se dovodi u pitanje. Upravo u paranoji tako jasno vidimo sastavnice, djeliće koji tvore odnos prema svijetu na koji nas podsjeća ludilo.
Postoji razlika između onoga što želite reći i onoga što riječi kažu. Zato se svakodnevni život sastoji od niza nesporazuma i isprika.
Dijete je vezano za svoju sliku riječima i – imenima – jezičnim predodžbama. Majka koja neprekidno govori svom sinu 'kako si ti zločest dečko!' na kraju će odgojiti ili zlikovca ili sveca. Identitet djeteta ovisit će o tome kako je ono preuzima riječi svojih roditelja.
Bertrand Russell jednog se dana zaprepasio kada je u očevu dnevniku koji je pronašao u ladici radnoga stola pročitao potankosti o zarukama svojih roditelja – njihove su zaruke bile istovjetne njegovima. To dokazuje da simboličko djeluje izvan svjesne kontrole i razumijevanja aktera, a filozof Russell iznenadio se otkrivši da nesvjesno doista djeluje.
Idealni ego je slika koju prihvaćate, a ego-ideal je simbolička točka koja vam osigurava mjesto i pruža gledište s kojega vas se gleda.
Za govor je potreban i govornik i slušatelj. Dok je jezik struktura, govor je čin koji dok se izgovara stvara značenja i daje identitet govornicima.
Katkad neki predmet izgubi značenje i gledam ga kao da je tajansveni i začudan. Stvarni svijet u to bi smislu bio upravo upravo ono što je isključeno iz naše stvarnosti, ono granično područje koje nema značenja i koje ne uspijevamo odrediti i istražiti.
Lacan je držao da je slika glavni izvor otpora u psihoanalitičkom liječenju. Ego se sastoji od povlaštenih slika i zadaća analize je da ih rasprši. One se moraju integrirati u govor i u simboličku mrežu; ne smiju ostati ustaljene i trome jer tako sprečavaju dijalektički razvoj govora. Početni korak analize nije otkriti ono što pacijent govori, nego odakle govori, otkriti gdje se nalazi njegova imaginarna alijenacija.
Nužno je vidjeti odakle pacijent govori – možda s mjesta svoga brata ili sestre, prijatelja ili roditelja s kojim se poistovjećuje na nesvjesnoj razini.
Pitanje za opsesivca glasi: jesam li živ ili mrtav? On će potrošiti cijeli život a da nikad ne djeluje, nego samo čeka. Kada ima problem, neće se mašiti telefona, nego će se prepuštati crnim mislima. Život mu je umrtvljen obredima, navikama i pravilima. Kada treba nešto učiniti, on uvijek više voli da to netko drugi učini umjesto njega i tako izvjegava svaku stvarnu životnu borbu s drugim živim bićem. Primjer toga su muškarci koji ženu koju vole guraju u ruke najboljem prijatelju.
Strukturalna antropologija
Lacan tvrdi da je zadaća analize ukazati subjekut na mjesto koje zauzima ego i pretvoriti ustaljene slike koje ga koče u dio asocijativne građe. Stoga je u analizi nužno da subjekt u potpunosti preuzme svoju povijest: slike ega moraju se integrirati u taj simbolički tekst. Dakle, tada je Lacan ustvdio da je analiza prijelaz u simboličko i počeo je razvijati teoriju toga registra, u koju je uključio i elemente iz drugih područja, posebno strukturalne antropologije. Pokazao sam kako simboličke stukture koje se ne zamjećuju na svjesnoj razni mogu organizirati i upravljati funkcioniranjem društva, a i sviješću pojedinca.
Od ranog djetinjstva moramo govorom izražavati svoje potrebe. No čim nešto izrazimo riječima, već smo u drugom registru. Ako trebate vode, zahtjev za vodom mijenja stvari. Zapravo nije važna voda nego majka koja je daje. Drugim riječima, način kako iskazuje ljubav. Jezik pretvara objekt potrebe u prah: nije važan objekt, tj. voda, nego znak ljubavi. Stoga govor u svijetu vodi poseban oblik gubitka. Govoriti znači učiniti da objekt nestane, jer osoba govori nekome drugom.
Želja se odnosi na ono što svjesno želimo. No žudnja u osnovi ne dopire do svijesti.
Sada se čini da ljudski život imak ima svrhu: regulirati jouissance. Rođeni smo s jouissance u tijelu, s viškom uzbuđenosti, preplavljeni podražajima kojih se organizam mora riješiti. Kako rastemo, ona se isušuje iz tijela: odvikavanjem od sise, školovanje, pravila i odredbe društva.
Simptom, nešto u tijelu ili umu što vam prodire u život i donosi vam patnju, predstavlja onaj dio jouissance koji nije uklonjen i vratio se da vam remeti život.
Post je objavljen 11.12.2009. u 15:30 sati.