Žao mi je što vam se nisam javljala, naprosto nisam imala vremena, ni sama nisam primijetila kako je brzo prošlo. A i glava mi je poprilično prazna u zadnje vrijeme, jedva sam sklepala neki pjesmuljak, nadam se da će vam se svidjeti.
Post je naslovljen rečenicom iz filozofije koja trojki iz prve dvije klupe razreda 4a zaradila mnogo školskih sati smijeha. Neka bude vedar početak posta, pošto mi je trenutno ''voljeni moj otac'' poprilično spustio raspoloženje svojim uobičajenim porokom. Znate već, valjda, nakon ove 3g mog pisanja.
Pozdrav, dragi moji blogeri! Vraćam se u smrad stvarnosti!
Munje su daleko ispred nas,
voljela bih ćutiti ih iza sebe,
ali večeras je tako mirna noć
nemoj danas misliti o njima.
Petljaj mi nježno po kosi,
to je sve što možemo sada
i šuti - ne trebamo riječi
samo zaklon od našeg jada.
Možda neka pješčana oluja
razbaca naše pedantne dine
pustinja iz prijašnje pjesme
i zrna budu slagana opet.
I kad ne budeš mogao naći
stope kojim išli smo nekad
kreni gdjegod da kreneš
svi putevi te vode meni.
I kad dođu gromovi i kiša,
rastri naše sunce da grije
i da osuši riječna korita
jer mi smo zaboravili osjećati.
Post je objavljen 09.12.2009. u 19:14 sati.