"Dok težimo biti najbolji što možemo, čeznemo i katkad otkrivamo smisao i povezanost sa samim sobom i onim što je veće od nas. Istodobno nas izluđuju neuredne kupaonice, prometni zastoji i zagorjeli prepečenac. Ne zanima me duhovnost koja ne može obuhvatiti moju ljudskost...
Iza svakodnevnih iskušenja kriju se teži paradoksi, pojave koje um nemože pomiriti, ali, ako želimo živjeti ispunjenije, u srcu moramo zadržati: istinsku premorenost i radikalnu nadu; razbijena uvjerenja i nepopustljivu vjeru; naizgled kontradiktoru čežnju za osobnom slobodom i svjesnu predanost drugima, čežnju za samoćom i intimom, sposobnost da jednostavno budemo u svijetu i potrebu da promijenimo ono što znamo da nije dobro u načinu kako živimo...
Odbijemo li dotaknuti srž tuge ili zbunjenosti sami u sebi ili u drugima, ne možemo razviti spospobnost da budemo potpuno prisutni u trenucima radosti i ekstaze. Ali, budemo li podjednako otvoreni i za tugu i za radost, moći ćemo proširiti svoje srce tako da u njega primimo i sebe i svijet..."