Piše : Lojzo Butorac ( pismo građanskoj udruzi More je Kopno, objavljeno na njihovoj stranici )
Gospodine uredniče!
Stjepan Radić je 1918. godine rekao da tadašnji hrvatski političati žure u zagrljaj s Beogradom kao što guske srljaju u maglu. Dobija se dojam da se i današnji naši političari ponašaju na sličan način. Nisu li i predsjednik Vlade Sanader i predsjednik Države Mesić isticali i stotine puta ponavljali da ćemo sporna granična pitanja sa Slovenijom rješavati putem suda i jedino putem suda. Otkuda sada takav obrat, da se ne ide na sud nego na arbitražu? Navodno se želi udovoljiti Sloveniji, koja nikako ne želi sud, jer dobro razlikuje sud od arbitraže, ali je neoprostivo od naših političara, koji na to pristaju i ne vide u tome očitu podvalu.
Kao dugogodišnji gospodarstvenik imao sam prilike nazočiti u više sudskih sporova i u ponekoj arbitraži, pa ih dobro razlikujem. A razlika je velika, koju naši političari ne žele vidjeti. Ponajprije, sud sudi po zakonskim i drugim propisima. Ne može donijeti presudu ako se ne pozove na propis, po kojem presudu donosi. U konkretnom slučaju sud bi sudio po odredbama Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine. Po toj Konvenciji granica u moru ide po sredini između dviju obala. Po toj Konvenciji sud bi utvrdio morsku sredinu u Savurdijskoj vali i sredinu između Hrvatske i Italije, što je uostalom već utvrđeno Osimskim sporazumima. Po sudskoj presudi, zasnovanoj na postojećim propisima, slovensko more ne bi s otvorenim morem moglo imati ni junction, ni stik ni dodir. Zbog toga njima ne odgovara sud, nego arbitraža.
A što je arbitraža? Arbitraža ne rješava ništa po zakonu niti po nekim drugim propisima, pa niti po međunarodnim konvencijama. Kod arbitraže postoje dvije stranke sa svoja dva različita stava. U konkretnom slučaju hrvatski je stav da se ne želi odreći svoga mora, svoga državnog teritorija, koji joj pripada po svim međunarodnim propisima. S druge strane, slovenski je stav suprotan, oni žele svoje more produžiti do otvorenog mora i dobiti u svoj posjed dio hrvatskog državnog teritorija. Arbitar donosi konačnu odluku, ne obazirući se na nikakve propise i daje za pravo jednoj od stranaka u sporu. Iz svih dosadašnjih iskustava s međunarodnim predstavnicima, vidimo da smo u arbitražnom sporu sigurni gubitnici. Poznatu je izjavu u vezi s navedenom arbitražom dao Olli Rehn da će arbitar sigurno glasovati u korist članice EU a ne suprotno.
Što se tiče suda, tu postoje razne prednosti da se dođe do pravednih rješenja. Postoji saslušanje stranaka, pokušava se izmirenje stavova, saslušavaju se sudski vještaci, koje može predložiti i stranka u sporu, a mi imamo odlične stručnjake za prava mora kao što su Vladimir Ibler, Kristijan Turkalj i Davorin Rudolf. Toga svega nema kod arbitraže. Zašto za tako osjetljivo pitanje morske granice sa Slovenijom ne uključimo naše vrhunske svjetske stručnjake za prava mora, nego to sve rade političari za koje vidimo da ne razlikuju sud od arbitraže?
Lojzo Buturac
P.S. catwoman :
Ovaj tekst sam odabrala za sve one ( a nije ih bilo malo ) što se nisu potpisali na peticiju kojom se tražilo raspisivanje referenduma oko ne/ prihvaćanja dotičnog arbitražnog sporazuma i zahtijevala legalna intervencija međunarodnog suda za pomorsko pravo, a koji su svoju suzdržanost objasnili nedostakom kvalitetnih informacija, jer su ih u medijima zbunjivala drastično različita stručna mišljenja. ( Znam da, nažalost, kasnim s ovim postom, no - bolje ikad, nego nikad ... jer sa sličnim problemima susretat ćemo se barem još tako dugo, dok god vladajuća garnitura i opozicija ostaju legitimni naši predstavnici, s povremenim međusobnim izmjenama, privida demokracije radi. )
Naročito su toj objektivnosti potpali baš intelektualci, jer svaki svom vjeruje, pa tako i visokoškolovani stručnjak svom visokoškolovanom kolegi druge struke. Objektivni i moralni ljudi gotovo redovito neupitno uvažavaju tuđu stručnost. E, zato elita najprije podmiti / ucijeni znanstvenike i stručnjake, jer tim potezom na svoju stranu dobiva sve njihove naivne kolege, koji uopće ne dovode u pitanje stručnjakovu moralnost, smatrajući je samopodrazumijevajućom. Pa kada oni manje obrazovani vide kamo su se priklonili oni visokoobrazovani ... evo željenog lančanog efekta.
Da se radi o puno dubljoj problematici od ugađanja Sloveniji podmorskim podzemnim bogatstvom, upućuje i vrlo zanimljiv članak na vecernji.hr Britanci tražili da Baranju i dio istočne Slavonije predamo Srbiji .
Zašto bi Britancima ili bilo kome iz svijeta bilo bitno da Srbi, Hrvati ili Slovenci imaju / nemaju nešto, kada to njima ( izvanjski gledano ) niti iz džepa, niti u džep ? Njima je očito bitno da stalno generiraju nepravedna politička rješenja koja će poticati i podržavati međusobnu mržnju, nepovjerenje među pripadnicima tih naroda.
Dalje je zanimljivo pitati se: zašto ih baš toliko kontinuirano brine što bi bilo, kada bi se, npr. Slovenci, Hrvati, Srbi i svi ostali narodi s ovog čudnovatog Balkana ( čak opskrbljenog i moguće skrovitim, mističnim piramidama !!! ) voljeli, lijepo slagali i surađivali. Gdje je tu kvaka 22 ?
Na pamet mi prvo pada intrigantan post pokojnog Stjepana Kušena na blogu Energija Sunca Zov tajanstvenih impulsa ... posebice uvod, gdje ističe da bi ljudi na ovom prostoru mogli biti generatorom nekih novih, finih i čistih poticaja u kolektivnoj svijesti i društvenim događanjima, a to baš nije u planu i programu novog svjetskog poretka, niti mu najmanje pogoduje ... To je asocirala moja mašta ... A što asocira vaša ?
Post je objavljen 08.12.2009. u 15:36 sati.