U potrazi za jednostavnošću
«Ja svakako nisam htio ništa drugo nego pokušati živjeti ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško?» Ovo je jedna od meni najdražih rečenica Hermana Hessea. Ona je jednostavna i snažna. Pogađa samu bit problematike čovjekovog života, njegovih nedoumica, trpljenja, lutanja, gubljena, trauma, nelogičnosti, trauma zbog nelogičnosti modernog načina života, zbog zahtjeva koji se stavljaju pred pojedinca i ponajviše – zbog nesklada između tih (nametnutih) zahtjeva i zahtjeva njegove nutrine, onoga što je u njemu, onoga što on jest.
Parafrazirana, i stavljena u kontekst nesklada između pojedinca i suvremenog načina života, početna rečenica može glasiti ovako: Ja svakako ne želim ništa drugo nego živjeti onako kako osjećam da bi trebalo... nego živjeti tako da ostvarim sklad između onoga što je u meni i onoga što je izvan mene. Zašto je ono vanjsko toliko suprotno od impulsa koji se rađaju u meni? Zašto to vanjsko nije na mojoj strani? Zašto nije na strani Života? Problem je u sljedećem: moderni način života i čovjekova unutrašnja potreba za izražavanjem, za davanjem, stvaranjem, bivanjem, kreativnošću, spontanošću... nespojivi su. Suprotni su. U sukobu su. Smrtni su neprijatelji. Poništavaju se. Ne mogu zajedno. Gdje je jedno, nema drugog.
Danas je popularno pričati o potrazi za svetim gralom koji je navodno u nama. Već duže je popularno pričati o potrazi za kraljevstvom nebeskim. Čini se zanimljivim i uzbudljivim pričati o raznim potragama za nekim nevidljivim ciljevima, tajanstvenim prostorima, predjelima, koječemu. Sve je to «tamo negdje». Možda iza prvog ugla, možda iza sedam mora i sedam gora (pa još malo iza). Prodavači tih priča dobro posluju. Oni prodaju nadu. A nada umire zadnja (možda ni tada). Zato im tako dobro ide. Još jedna stvar im ide u prilog: ako «mušterija» ne uspije pronaći ta obećana (nebeska ili neka druga) mjesta, onda to nije greška onoga tko obećaje, već onoga tko traži. Naime, očito je tražio na krivi način. Ili nije dovoljno vjerovao itd.
Mi smo tek ljudi bačeni u ovaj svijet, ili smo sami tražili da dođemo u njega, ili je nešto treće ili peto. Što god da je slučaj, činjenica je da smo tu. U ovom svijetu. Ovakvom kakav je. Samim time pred nas je stavljen zadatak da se postavimo prema tom svijetu na određeni način. Možemo jednostavno pristati na njegova pravila i igrati u skladu sa silnim besmislicama koje su određene kao «vrijednosti». U tom slučaju cilj bi nam mogao biti da postanemo «uspješni», trudimo se i cirkusiramo, pristajemo na svakakve gluposti kako bismo postali neki ugledni menadžer, šef, štogod. Međutim, ako vas zanimaju teme ovog bloga, onda vas ne mogu ni zamisliti u takvoj ulozi ni u takvoj suludoj utrci.
Ako nam ovaj sistem, sa svojim pravilima, svojim «vrijednostima», svojim nepravdama, bizarnim hijerarhijama, ne nudi ono što je u skladu s našim unutarnjim kompasom, onda mi prema tom sistemu ne možemo (i ne bismo smjeli) reagirati tupo, poslušnički, bez pogovora. Pred nas se postavlja zadatak da reagiramo i to da reagiramo kreativno, promišljeno, osluškujući svoje stvarne potrebe i reagirajući na način da zahtjevi iz naše nutrine budu zadovoljeni, a ne zahtjevi sistema.
Žalosna je stvar da sistem nije na strani ljudi, već na strani puke šačice moćnika (korporacijskih, političkih, kakvih god). Ta šačica je, navodno, bitna, a svi ostali su puka marva koju se cjedi i gazi, koju se zatupljuje, kojom se manipulira, koju se iskorištava, i što je vrlo važno – koju se drži na kratkom lancu. Kad uzmete kredit koji vam nije neophodan, za stvar koja vam nije neophodna, vi ste točno onakvi kakvim vas sistem želi. Kada ste navučeni na korištenje i kupnju raznih nepotrebnih i kretenskih tehničkih napravica, kada ste postali praktički ovisni o raznim tehnikalijama, vi ste točno onakav pojedinac o kojem sistem mašta – puki potrošač, opaki, nemilosrdni potrošač naoružan s čitavim arsenalom kartica, gotovine, kreditne sposobnosti, you name it... Točno ste onakvi kakvim vas korporativno – medijska mašina želi. Istovoremeno, vi ste i u priličnom problemu, jer za svoja sitna zadovoljstva morate izdvajati prilična sredstva, a ta sredstva treba zaraditi, radom za nekoga, za iste te koji su vam ih i prodali. Reklamna industrija je strašno agresivna i strašno učinkovita. Ona je istovremno i strašno banalna. Ali, ljudi (potencijalni potrošači) su izgleda još banalniji kad gutaju sve te gluposti. Pitanje za milijun kuna: mora li se gutati ta sranja i mora li se živjeti toliko stresno, brzo, neurotično, «moderno»?
Suprotnost od ovog načina života koji dominira je okretanje jednostavnosti. Proust je tragao za izgubljenim vremenom. A ta potraga je podjednako banalna kao i potraga za kraljevstvom nebeskim. Osim ako se kraljevstvo nebesko ne shvati kao puki simbol za beskompromisno življenje u sadašnjem, svakom trenutku. Tada ono više nije tek religijska priča, već je nešto konkretno.
Što je stvarnost? Živjeti u svijetu mašte, maštajući o idiličnim predjelima u kojima ćemo se naći tko zna kad ako ih zaslužimo i budemo «dobri»? Što je stvarnost? I gdje je stvarnost? U pregledu banalnih dnevnih događanja izrecitiranih u večernjem dnevniku?
Što znači biti stvaran? Što znači živjeti život potpuno? Što znači živjeti? I što znači biti usred svog života? Što znači biti prisutan? Što znači biti brutalno ovdje? Što znači biti; bez maštanja, predviđanja, planiranja, strahovanja, odgađanja života? Što znači biti sada, ovdje, u sebi, potpuno, bez ostatka, bez trunke energije koja se rasipa na nešto drugo, izvan nas?
To finish the moment, to find the journey's end in every step of the road, to live the greatest number of good hours, is wisdom. Emerson
Izgleda da nije tako jednostavno ostvariti jednostavnost kao što se može činiti. Nije jednostavno, jer postupak odustajanja od kompliciranja je sličan postupku skidanja s bilo koje vrste ovisnosti. Živjeti uvučen u igru sistema znači biti ovisan. Skidanje sa sistema i njegovih igračaka može biti problem. A i ne mora. Kako za koga. Neki ljudi koji su godinama bili okorjeli pušači, nakon jedne jedine oštre odluke u jednom jedinom trenutku prestaju s pušenjem, od tada na dalje. Neki pak svako malo najavljuju prestanak, i to obično «od sutra». Slično je i sa prelaskom s beskrajnih komplikacija sistema u kojem živimo – na jednostavnost, na laganiji ritam života, na odustajanje od grozničave kupnje nepotrebnih skupih («dizajnerskih») krpica ili najnovijeg modela mobitela ili kompjutera čijih 90 posto (ili više) mogućnosti nećete nikad koristiti, ali eto, ipak ga kupujete.
Janez Drnovšek je rekao lijepu rečenicu: Čovjekom se ne rađa, čovjekom se postaje. Ovdje, za potrebu ove teme, mogli bismo reći kako se jednostavnim ne rađa, jednostavnim se postaje. Postaje se nakon ozbiljnog i dubokog pogleda u sebe i otkrivanja svojih stvarnih želja, potreba, težnji. Odabir jedostavnosti može značiti da ćete se odreći pokoje igračke, ali znači i to da ćete ući u jedan sasvim novi svijet koji ćete krojiti sami, isključivo po svojoj mjeri.
U današnjem kreteniziranom svijetu okrenuti se jednostavnosti jedna je od najvrijednijih vještina; gotovo mudrost. Da, u jednostavnosti je sva mudrost. Biti jednostavan nije teško, pa tako ispada i da biti mudar nije teško. Zašto onda većina ljudi tvrdoglavo ne želi biti jednostavnija? Ne znam. Iz navike? Zato što žive onako kako svi oko njih žive i što smatraju da se na taj način mora živjeti?
Živjeti jednostavno znači živjeti stvarno. Što je stvarnost za vas, koja je vaša stvarnost, to samo vi možete znati. I nećete to znati sve dok ne krenete putem otkrivanja onoga što za vas stvarnost i jednostavnost jesu. Dok ne počnete, ništa se neće dogoditi. Dok ne napravite prvi korak, nigdje se nećete pomaknuti. Dok se ne naučite umiriti kako biste poslušali i čuli ono što vam vaša nutrina priča (u početku šaptom, nejasno; kasnije možda i glasnije, razumljivije), vi ste puki pijun sistema, a sistem nije na vašoj strani i ni najmanje ga ne zanimate vi kao čovjek, niti ga zanima vaš stvarni razvoj, niti ga zanima da budete sretni, zadovoljni, da živite produktivno; zanimate ga isključivo kao mali kotačić koji se vrti u smjeru koji sistemu paše. Koji sistemu paše, ne vama. Koji vašem poslodavcu paše, ne vama. Vašoj Vladi, ne vama.
Okrenuti se jednostavnosti znači napraviti prvi korak prema okretanju leđa onome što nije na vašoj strani i što vam izvlači previše vaše energije koju možete upotrijebiti na puno bolje načine.
Henry David Thoreau, koji je živio u 19-om stoljeću u tadašnjoj Americi, bio je jedan od pionira izvornog načina života. Bio je jedan od prvih koji su sa užasom shvatili koliku štetu civilizacija i takozvani razvoj čine ljudskom životu. Emerson je o njemu napisao: He choose to be rich by making his wants few, and suplying them himself. Svatko od nas, danas, u ovom svijetu koji se, bez pretjerivanja, urotio protiv toga da ljudi budu svoji, može krenuti jednim drugim putem, svojim putem i donositi neke drukčije odluke, odluke u skladu s onim što jesmo, što ima izvor u nama, ne u bilo čemu izvanjskom.
Naše najdublje, najstvarnije, najveće potrebe krajnje su jednostavne. Žalosno je to što čak ni te elementarne potrebe za hranom, vodom, odjećom, krovom nad glavom često nije lako zadovoljiti. Sistem se potrudio da i te potrebe napravi teško dostupnima. Te najosnovnije potrebe. To je žalosno, ali ne smije nas obeshrabriti.
Svaki čovjek kreće s različite početne pozicije. Nekima zadovoljenje elementarnih potreba nije ni najmanji problem. Mnogi muku muče kako bi si uspjeli osigurati i taj osnovni minimum. S koje god pozicije kretali, odabir srednjeg puta, odabir jednostavnosti pomaže nam da si osiguramo ono što nam u životu treba i da ne težimo za glupostima koje nam ne trebaju.
Meni je uvijek čudno kad čujem ljude (često i one koje se općenito smatra pametnima) kako tvrde kako «čovjek nikad nije zadovoljan» i kako «uvijek teži nečem višem». Takvi stavovi uzimaju se kao nešto prirodno, svojstveno onome što čovjek je, a zapravo su krajnje gluposti. Nakon što si čovjek osigura egzistencijalni minimum, s te točke on dobiva priliku da živi točno u skladu sa samim sobom. Da se koncentrira na bitno i zanemaruje nebitno. Da ne trči nepotrebno za «uspjehom», već da radi na svom osvješćivanju. Antički filozof Seneca je navodno napisao: Ono što nemaš, uzmi od sebe. To, naravno, zvuči paradoksalno, ali je istinito. Tko to može reći što se sve nalazi u nama, koji sve svjetovi. Ja ne znam što se sve nalazi u nama, ali znam da se jako malo (ili gotovo ništa) od onog bitnog nalazi u blještavosti proizvoda koji mame iz reklama i s uličnih plakata.
Čovjek je više (puno više) od onog što misli da je. Okretanjem jednostavnom načinu života stvaramo prostor za istraživanje onoga što mi jesmo i priliku da živimo u skladu s onim što otkrivamo o sebi. U tome je cijela poanta.
Ova pjesma nije direktno vezana uz tekst ovog posta, ali njena atmosfera mi paše kada razmišljam o jednostavnosti.
Post je objavljen 08.12.2009. u 11:43 sati.