Marketing
Da, to mi je neki život
E cure moje....
Pa eto. Dočekale ste me. Bar vi, koje ste još tu, il zalutate ovdje s vremena na vrijeme. Ne mislim samo na moj blog već na blog.hr općenito.
Rujan je stvarno davna prošlost. Staro********* je trauma koju sam potisnula duboko u sebi. Nadam se da taj osjećaj olakšanja neću tako skoro proživljavat, to jest da neće biti potrebe za njim.
HVALA vam na tolikoj podršci! Stvarno!
Život je prekrasno nastavio dalje laganim kasom. Godinu nisam upisala, zbog dva ispita i radnji koje nisam riješila na kraju. Odraz je to mojeg kampanjstva i neodgovornosti, istina. I mogla sam se možda još poslije tog THE ispita potrgati i pokušati se provući među magistre. Ali nisam. Izabrala sam opciju legero.
I nije mi žao. Vidjela sam lica svojih kolegica i što im je fax napravio u tih par tjedana. Neka meni taj još jedan pad godine.
Blog nije da mi nije pao na pamet. Kako to već ide, više puta sam otvorila word, krenula... stala... izgubila red... izgubila volju... ili nešto slično, i odustala.
Puno je toga lijepoga meni blog donio. I jedan lijepi broj dragih ljudi koji su danas moji realni, nevirtualni prijatelji. Pa s Kenyjom se ponekad vidim češće nego sa nekim starijim prijateljima. Učim ju talijanski, moram nas pohvaliti 
Ali, budimo iskreni, više to nije ono anonimno utočište, ona bilježnica za koju nitko nije znao da postoji. Mnogi znaju da postoji, a ni ime „dnevnika“ više nije tolika tajna – dovoljno je da nekom zapne za oko da je jednom meni netko na fejsu napisao „assi“.
I, (opet budimo iskreni), ponekad se kad navratim ovdje osjećam ko na bojnom polju. Nemam riječi koje bi za to rekla, kao da animoziteta nema dovoljno svuda u realnosti pa ćemo se tu vrijeđati. Sto puta bljak! Uopće ne želim to komentirati, ni na kojem bojnom polju, pa neka zamjeri ko želi, ako želi.
... eto i tu ja ipak počnem o toj temi, ali sam obrisala. Neću i neću.
Kako sam pala godinu uz samo dva preostala ispita, ne moram ništa slušati, uzela sam samo prijevodne iz slovačkog kako ne bih potpuno ispala iz štosa. Idem na informatički tečaj i počela sam učiti španjolski.
Rujan mi je bio potpuno ispunjen, brata sam oženila, godinu kako-tako riješila. Rođendan nisam slavila, ali... ovo sad pišem za ljubav Kenyji, koja mi upravo napisala na msn-u da moram to spomenut 
Vikend nakon mog roćkasa u Hr je sa frendom došao my long lost friend, Michael, koji je išao sa mnom u glazbenu prije 10ak godina, onda odselio u Australiju i izgubili smo kontakt. Ja sam ga našla prek Fejsbuka (nego kako) i eto, njih dvojica došli na tour de Europe i mi se našli nakon tolko godina. Mike je drag kakvog ga pamtim, a i njegov prijatelj Steve je super. Jednu noć su spavali kod mene pa smo ih vodili na Bundek (i Kenyja bila), s tim da ih je moj dragi prije Bundeka osakatio rakijom. Zapamtili su ju za sva vremena. A i njega LOL! Bila je to divna noć 
Draga, ti slobodno nadopuni s anegdotama. Bile smo i na Erosu, koji je diiiiiivan, al to ostavljam njoj da napiše 
On i ja smo dobro.... bliži se pet godina veze. Ima i dalje dobrih i loših dana, naravno. Dovede me do ludila, i onda krenem jedan od onih nedovršenih postova, a drugi dan sve to nekako postane blesavo i svijet se opet počne vrtjeti uglavnom oko njega.
Nemojte krivo shvatiti, puno mi vremena posvećujemo sebi, hobiji, izlasci. Nekad čak i previše. Al na kraju dana centar misli uglavnom je on.
Huh, puno gledam emotivne filmove. Htjela sam reći u zadnje vrijeme, ali zapravo ih stalno gledam. I tražim nas u njima. U onima sa sretnim završetkom. U onima sa nesretnim. Tražim ga u savršenim muževima. U manama glavnih likova. Gledam i čitam Sumrak i tražim ga. U Edwardu. U Jacobu. Možda sam luda. Možda nisam.
Nekako u zadnje vrijeme imamo, to jest imam, kind of razdoblje prilagodbe na njegovo seoce. Ništa značajno ali sad sam mobilna – digresija: vozim kad god stignem, zasad me jedna mačka preživjela, a jedan stup moj auto nije baš dobro podnio, al sad mu je oke
I uglavnom, odlazim k njemu sve češće. Stan još nije spreman – pločice su u kupaoni, boravku i kuhinji zasada. Tako da još nismo u potkrovlju. A čudan mi je, ruku na srce, njihov način suživota. Ja nisam navikla sjedit sa starcima u boravku, gledat zajedno telku, bla bla, takoreći maltretirat jedni druge. Da, za mene koja nisam navikla to dođe kao maltretiranje. Jedva čekam da se sredi taj naš kutak. Mogla bih ja još o tome al eto....Bili smo u Milanu prije mjesec dana. Na utakmici lige prvaka. Bilo je odlično. Ja stvaaarno volim putovanja i meni je adrenalin totalka kad tako odem, i crvi u guzici maksimalno prorade. A on je moj penzić, dva koraka i njemu dosta, pivica i krevet
Jesmo, itekako smo različiti. Za novu još ne znamo što ćemo, zapravo on ima neku ideju al neće ništa reći, veli da bum petnaestog znala koja je ideja, i dal je ostvariva. Pa čekam.Eto odpadoše mi ruke
Lagala bih kad bih rekla da mi ovo nimalo nije falilo. Ostavljam vam dvije slike, milanskog glavnog trga i tribina s utakmice
Ljubi vas vaša Assi.
Ciao!
Post je objavljen 07.12.2009. u 23:16 sati.