Prije nekoliko dana umro je moj najstariji prijatelj (poočim moje svekrve). Osjećam tugu rastanka… ali ne osjećam bol… jer živio je dugo, bogato (ne mislim na materijalno) i lijepo… za njim su ostali jedna tužna starica, djeca, unučad i praunučad. Doživio je lijepe godine, otišao je bez bolova… samo se tiho ugasio…
Ispratila sam njegovu dušu…. dodirivala još toplo tijelo koje je napustio i osjećala ga svuda oko sebe te noći… ali evo… i nekoliko dana iza rastanka. I danas sam bila kod starice koja je ostala sama… na trenutke svjesna stvarnosti, a na trenutke odlutala u neki samo svoj svijet.
U trenucima kada je „prisutna“, poznaje me… pita za djecu, razgovaramo kao uvijek… a u trenucima kad „odluta“, bez obzira koliko je ljudi oko nas ona mi opet priča… prepoznaje onaj neki drugi, nevidljivi dio mene i priča mi stvari koje su drugima smiješne, odmahuju rukom i klimaju glavama… a upravo u tim trenucima ona izgovara životne mudrosti.
Pričala mi je večeras o poštenju, laganju, nagradi i kazni, smrti…. pričala je o životu.
Moj prijatelj se kao klinac uključio u borbu protiv fašizma. Dva puta je ranjavan. Nakon rata se uz svoj posao bavio društvenim radom, pisao pjesme, prozu i pomalo se bavio novinarstvom. Ostalo je za njim puno rukopisa…. i zbilja ne znam što će se desiti s njima… ne smijem o tome ni razmišljati… Bio je veliki ljubitelj prirode i životinja.
Poznavala sam ga više od dva desetljeća. Proveli smo puno, puno sati razgovarajući o svemu. Omiljene teme su nam bile politika, religija i uzgoj bilja.
Svi njihovi potomci su O.K. ljudi… Odrastali su uz puno ljubavi, tolerancije, razumijevanja i pomoći to dvoje ljudi. No, sve to što su dali nije stvorilo širine… nije stvorilo nesebičnost i toleranciju. To je ono što me guši već nekoliko dana…. To je ono što moram izbaciti iz sebe… jer ne spavam dobro… koliko me to muči.
Te noći kad je umro… rekli su mužu i meni da će na pogrebu biti svećenik. Rekla sam tada… da je to njihovo pravo… Organizacija ukopa je njihova obveza, pa oni odlučuju o tome kako će to izgledati. Tada je jedna snaša osjetila potrebu objasniti da je djed u zadnjih mjesec dana postao vjernik… jer je svake nedjelje gledao misu na TV-u. Kratko sam je zamolila da me poštedi takvih obrazloženja. U tom trenutku osjetila sam silnu bol u prsima… zbog spoznaje što se čovjeku dešava u starosti… na koji način se gazi sve u što je vjerovao, sve što je bio… a sve to iz čiste sebičnosti… radi sela. A upravo je to bilo ono što ga je užasavalo i protiv čega se cijelog života borio. Nije smatrao potrebnim svoju želju napisati…. jer cijeli njegov život je svjedočanstvo njegovog izbora… a posljednja želja je kruna onoga što čovjek živi i vjeruje.
I eto sada… došao je trenutak da snašica koja vjerojatno s njim nikada nije ni porazgovarala malo ispod površine odlučuje o tim stvarima i uzima si pravo praviti bedake od onih koji su voljeli, razumjeli i duboko poštovali tu veliku i široku dušu.
Na pogrebu mi prilazi snaša i pokušava me izazvati na tračanje moje svekrve: „Zamisliiii… rekla je da neće doći na misu.“ Odgovaram joj: „A očekivala si da će doći na misu? Zašto? Znaš da ona nije vjernica… nikada ne ide u crkvu?“ Na to će ona: „Ali red je….“ Pitam ja: „Tko je propisao taj red? Nju je pokojnik odgojio da je red ne ići u crkvu…. pa bi suprotno ponašanje bilo u suprotnosti s onim što ju je učio cijelog života. Ni ja neću doći… iz poštovanja prema tom čovjeku i svemu onome što je vjerovao cijelom svojom dušom. Naprosto ti neću sudjelovati u tom igrokazu za selo…“
Večeras mi starica priča o laganju, samoći i poštenju… Uvjerila je snašica da djed nije umro… nego je u bolnici. I priča mi baka kako je vidjela mrtvog muža… vidjela je lijes… i ništa joj više nije jasno. Naravno da je vidjela… sve je vidjela… jer bila sam uz nju kad se sve to dešavalo. I eto… što snaše vjernice rade. Starost i bolest smatraju ludošću…. sve koji različito od njih vjeruju i žive smatraju budalama i uzimaju si za pravo manipulirati tuđim životima, vjerovanjima i zdravim razumom. U ime koga? Zar je to vjera u Boga?
Taj čovjek je obogatio moj život… bio je jedan od onih koje zovem Čarobnjacima.
Svaki naš dijalog ostao je kao važna životna pouka… pa i ova nepravda koja mu je mrtvom učinjena potakla je moju užu obitelj na razgovor o situacijama koje nas sve očekuju…. i tko što želi… kako jednog dana ne bi bilo zabune… i kako neki „ambiciozni“ i „uklopljeni“ likovi ne bi odlučivali o mijenjanju naše posljednje želje.
Blogeri, mislite li da se pri posljednjem oproštaju mora poštovati životni izbor i uvjerenje pokojnika.... ili onaj tko plaća sahranu ima pravo o tome odlučiti, a njegova životna uvjerenja i stavovi su različiti od pokojnikovog?
Post je objavljen 06.12.2009. u 21:20 sati.