Marketing
Hrvati - ratnici i vojnici
Vrijeme vojnika – vrijeme kada govori oružje
Bilo je to u vrijeme kobnih vjetrova rata, vrijeme vojnika, vrijeme kada se razumio samo govor oružja. Nesretno vrijeme kada se više nije u Europi znalo tko je kmet, slobodnjak, trgovac, obrtnik, gospodin … Strahotni metež Tridesetogodišnjeg rata već desetljeće i pol središnju Europu pretvara u ruševine, groblja, razbojišta, pepeo, krv i suze.
Sve je bježalo od nemila do nedraga, opljačkano, ogoljelo, ušljivo, dronjavo, okrastavjelo, obogaljeno, poživinčeno … na čelu crvenih husara iz Hrvatskog odjela grofa Holcka jahao je husarski poručnik Andrija Potočki i u sebi je proklinjao ovo prokleto vrijeme, vrijeme rulje, vrijeme bjegunaca, kukavica, pljačkaša, ubojica …
Sam grof Holock poslao je poručnika i njegove crvene husare da love dezertere i svrstavaju ih natrag u carske satnije. Iz turobnih razmišljanja poručnika prene husarski narednik Blaž Ledinski: 'Gospodine lajtnante! Opet zlo, ovo je ludnica. Pappenheimovi kirasiri pijani k'o zemlja, zapalili dvije kuće tu iza ugla. Provalili i u ostale, grabe, pljačkaju, siluju … dvoje staraca zatukli, žene obeščastili …'
hrvati i carski vojnici tijekom Tridesetogodišnjeg rata
'Daj Blaž, uzmi desetoricu svojih i udri sabljom pljoštimice, pa vezuj!' – prekine Blaža poručnik zlovoljno, pa nastavi: 'Usprotive li se, sijeci, pucaj, vješaj na prvu gredu! Čuo si i sam jutros što mi je zapovjedio knez Wallenstein!' Narednik Blaž se namršti, malo se počeše iz uha, a tada tiho prozbori kao za sebe: 'Premalo nas je za ovu podivljalu rulju, vidite i sami. Neka bude, bit će kako ste zapovjedili, ali kud baš nas zapadne da lovimo tu rulju? K vragu!'
Poručnik Andrija znao je dobro da se njegovi ljudi sve teže nose s ovom razularenom svjetinom i odbjeglim vojnicima iz carskih satnija. Posvuda su bile gladne oči, gladna usta i podivljale spodobe spremne na sve, a ovaj sedamnaesti studeni 1632. poručniku je osvanuo još više siv, jer jutros mu javili da je, od zadobivenih rana, umro njegov prijatelj poručnik Toma Gašparić, iz Forgačeve pukovnije koja je jučer prodrla duboko u švedsku pozadinu, napravivši tamo silni nered i zamalo zarobivši samog švedskog kralja Gustava Adolfa.
Tog trenutka poručnik pozva dvojicu svojih husara da ga otprate na središnji trg gdje je stanovala Getruda. Getruda je plavokosa ljepotica tužnih očiju kojoj su oca ubili švedski oklopnici, a poručnik Andrija slučajno ju je upoznao, pa mu je ona ovo prokleto ratno vrijeme uljepšala mrvicama spokoja i nestvarne trenutne sreće.
Ako se ovo ikada završi odvest će on Getrudu daleko od ovoga meteža. Odvest će je tamo negdje daleko gdje sunce ljepše sjaji, tamo gdje maleni putić međe topole, a na raskršću tri golema hrasta iza kojih je njegova plemenitaška kurija u Potokima, u križevačkoj županiji.
'Do bijesa! Nešto se dogodilo gospodine poručniče!' – prene Andriju iz razmišljanja povik skupnika Tome Bednjača koji je pratio poručnika. Tomo još u kasu skoči s konja i šakom obori na poluotvorenim vratima Getrudine kuće nekakvog odrpanca iz čijih ruku ispadne suđe i dva srebrna svijećnjaka. Poručnik uleti u kuću, te se spotakne na tijelo starog posilnog kojeg je ostavio da čuva Getrudu.
Drugi pljačkaš nožem jurne na poručnika, ali ga drugi husar Franjo Petermanec kopljem pribi uz vrata. Poručnik nahrupi u Getrudinu odaju, nered posvuda, razbacani rupci, odjeća, perje iz isječenih jastuka, a na krevetu bijelo tijelo Getrude s razderanom haljinom. Glava joj zabačena u predsmrtnoj borbi, lijepo joj lice pomodrilo, grudi joj iznakažene, a na vratu otisci i krvava masnica.
Netko je daveći mladu ženu grubo strgnuo zlatan lanac što ga je poručnik poklonio Getrudi. Tomo Bednjač svuče smeđu kabanicu i prekri beživotno tijelo žene, a Franjo Petermanec iz zgrčene šake žene uzme dovratnik odore s oznakama pukovnije Kronberg. U taj trenutak u dvorište dojašu i ostali husari koje je doveo narednik Blaž Ledinski. Poručnik začu snažan glas narednika: 'Gospodine poručniče, posilni još diše i kaže da su bila četvorica dezertera koje vodi riđobradi narednik iz pukovnije Kronberg! Narednik nosi povez preko oka, lako ćemo pronaći tu hulju!'
Poručnik Andrija Potočki zari nokte u kosu, a iz stegnuta grla ote mu se hropac, urlik od kojeg čak i okorjeli husari protrnu … husari su nemoćno gledali u svog poručnika, nikada ga do sada nisu vidjeli da plače.
Post je objavljen 06.12.2009. u 13:32 sati.