Marketing
RIP Alexander Abramov, nasilje je među nama ( vrijeme je da prestanemo okretati glavu )
Čitam o smrti mladog Alexandra Abramova iz Rijeke i srce mi se mrzne od besmislene, lakomislene okrutnosti kojom su ta tri mlada dečka oduzela jedan mladi život pred kojim je trebao biti još cijeli jedan život
Pitam se što se to događa....
Da li smo možda postali slijepi za stvarnost nasilja kojeg je sve više?
Nasilje ima mnogo lica , puno nijansi, ima ga u obitelji, školi, na ulici, u prometu, među susjedima, politici, nad različitima...
Jedno od lica pripada svakome od nas .
Iz vlastitog sazrijevanja i iskustva jasno mi je kako je malo potrebno da se taj potencijal aktivira.
I premda su mediji ( internet, tiskani mediji, televizija, Facebook ) u posljednje vrijeme jako zagrizli, imam dojam da glede nasilja ne postoji zajednički stav i mišljenje.
Dapače, proturječi se i pobija jedna teza drugom.
Samo se tako može protumačiti činjenica da se u jednom mediju u isto vrijeme može naći jasna osuda nasilja, dok se malo kasnije prikazuje nasilje kao jedino rješenje problema.
Pritom ne mislim samo na uobičajena medijska izvješća (radio, TV) već se to odnosi na riječ uopće - razgovor uz kavu, romane, novele, drame, život.
Kao da smo postali ovisni na iznimne, afektivne i efektivne događaje koje treba što dramatičnije prikazati , ponoviti na svim medijima, blogovima, Facebook-u, You Tubu jer društvo od toga živi i onda se dobro prodaje pisana riječ,
(Neki koji su izdavali novine samo s pozitivnim izvještajima - propali su!).
Da je trojka nasilnika iz Rijeke imala u sebi jasno izraženu istinu, jasno simuliranu percepciju da svatko od njih pa tako i Alexandar ima želju za životom, ima jednako pravo na život kao i oni ,
tada, vjerujem,
želim vjerovati u to,
oni ne bi imali u sebi taj besmislen, okrutan poriv da na mladog dečka, usred noći, na pustim ulicama grada , skoči trojka mladića, izudara ga nogama, a pritom nitko od njih ne osjeti potrebu da se zaustavi, nikoga da im skrene pažnju da je pod njihovim nogama živ čovjek...
tada, vjerujem,
želim vjerovati u to,
oni ne bi imali u sebi taj besmislen, okrutan poriv da na mladog dečka, usred noći, na pustim ulicama grada , skoči trojka mladića, izudara ga nogama, a pritom nitko od njih ne osjeti potrebu da se zaustavi, nikoga da im skrene pažnju da je pod njihovim nogama živ čovjek...
Čovjek ,Alexander, dečko koji je krenuo na spavanje, želio prije toga kupiti topli sendvič i sutradan ujutro ustati u svom toplom krevetu , popiti kavu, navuči toplu odjeću, obuti patike ili marte, uključiti muziku u svom MP playeru i nasmiješiti se sunčanom novom danu koji je pred njim, koji je pred nama
....RIP Aleksandar, iskreno mi je žao, iskreno mi je žao što nasilja još uvijek ( a davno smo izašli iz pećina ) ima među nama
Post je objavljen 06.12.2009. u 11:15 sati.