Aden*
Aden je mirno sjedio u plavom automobilu s slušalicama u ušima.Njegovi roditelji,inače bezjaci,nešto su mrmljali.On i nije obraćao previše pozornosti na njih.Bio je u svom svijetu.Iz njegove plave jakne virio je drveni štapić.Ni on sam nije znao kako je došao u ovu situaciju.
Sve je počelo prije četiri mjeseca dok je Aden išao u privatnu školu u Amsterdamu.Bio je sasvim normalan dečko.Barem se tako činilo.On je znao da je poseban.U školi se baš i nije uklapao,ali pokušavao je.Jednog je dana,kao i svakog prije,išao u šumu.Tamo se osjećao sigurnim.Sjeo je na jedan od mnogobrojnih kamenja.Ispred njega se odjednom pojavila nepoznata prilika u crnom.Aden je mislio da je to jedan od nasilnika koji su svakodnevno od njega tražili novac.Nije obazirao previše pozornosti na njega.Odjednom je ta prilika skočila na njega i snažno ga ugrizla za desnu ruku.Aden je počeo vrištati.Bol je bila nepodnošljiva.Grčio se po podu i molio za pomoć.Ali pomoći nije bilo.Nakon nekoliko sati našao ga je okolni lovac i odveo u bolnicu.Aden je bio iscrpljen,ali je nakon dva dana bio bolje.Barem je tako mislio.Čim je kročio ispred bolnice koža ga je počela peči.Njegova teta znala je što mu je.Ubrzo je sve pojasnila njegovim roditeljima,a onu su ga još više zamrzili.Njegova teta ga je pokušavala upisati u razne škole,ali nigdje ga nisu primali.Pa i tko bi primio takvo dijete? Napokon je uspjela u Hogwartsu.Dumbledor je bio dobar čovjek i poznavao je Aden-ovu tetu.
I tako se sad nalazio na putu u London.Bio je pomalo uplašen jer nije znao gdje ide,ali opet bio je i uzbuđen.Gledao je kroz prozor poput malog djeteta i divio se svakom novom kipu ili prirodi,iako ih nije dobro vidio jer je bio mrak.Njegovi roditelji samo su nezadovoljno frktali.
-Kakvo to dijete imam?Čudaka s štapićem u ruci?!I koji ne može na sunce?!?!-nezadovoljno je govorio njegov otac
-Ma pusti,sad ode i ne vraća se do ljeta,a onda ga trpiš samo tri mjeseca..-rekla je majka sigurna u to da ju Aden ne čuje.Ali on je sve čuo.Već je bio naviknut na njihova frktanja,ali svaka nova riječ boljela ga je.Ipak on je njihovo dijete.
***
Nakon nekog vremena stigli su u London.Parkirali su auto pored neke pekarnice,te izvadili Aden-ove stvari van.Majka ga je na brzinu poljubila posred čela i prošla rukom kroz njegovu crnu kosu.Aden se osmjehnuo.Možda je ipak postojala nada da ga vole.Zatim je majka ušla u auto i odvezla se u nepoznatom smjeru.Aden izvadi mobitel iz torbe i nazove tetku.
-Halo-javi se hrapavi glas s druge strane
-Aden je.Tetka,možeš li mi reči kako dođi do „Šupikavog kola“?
-Haha,nije „Šupikavog kola“ već „Šupljeg kotlića“.I mogu.Odi na glavnu ulicu Londona i pored jedne telefonske govornice vidjet ćeš zid na kojem piše „Meci“.Tada lupni štapićem u slovo „M“ i prođi.Tamo odmah blizu vidjet ćeš „Šuplji kotlić“.
-Dobro hvala-reče Aden zbunjeno i prekine vezu
Uzdahnuo je i primio svoj crni „Jamaca“ kofer.London ga je divio.Bio je prelijep,iako je več bio mrak i jedinu svijetlost na ulici donosile su stare lampe.Prošao je pored kafića“Let it go“ i skrenuo lijevo.Odmah iza ugla naišao je na govornicu i isti
onaj zid o kojem je tetka pričala.Izvadio je štapić te lupnuo na slovo „M“.Zid se počeo tresti,a cigle micati.Aden je ostao zapanjen.Otvorenih usta,prošao je kroz zid i ušao u čaroban svijet.Zakutna ulica bila je u potpunom mraku,bez trunke svijetlosti.Aden posegne po štapić i izvede čaroliju svijetlosti.Hodao je kroz mračnu ulicu,diveći se svemu što vidi.Pa čak i mačkama koje su mu se umiljavale oko nogu.Ugledao je naslov „Šuplji kotlić“ i požurio prema njemu.Otvorio je vrata i ušao u već malo osvjetljeniji prostor.U Kotliću nije bilo nikoga osim barmena koji je već spavao.Aden je bio pomalo uplašen,u novom prostoru,ali nije se dao smesti.Prišao je barmenu i kucnuo o stol.Barmen se toliko prepao da je pao s malene,drvene stolice.
-Idući put malo pripazi!-ukori barmen Adena
-Oprostite-reče Aden-Ali trebao bih jednu sobu..
Nakon duljeg prekopavanja ladica barmen mu pruži ključ natpisa „B17“.Aden se zahvali i stade tražiti stepenice.Barmen se vratio svom spavanju.Aden se trudio biti što tiši,ali stepenice su škripile.On se brzo pope uz njih i dođe do istog onog dugog hodnika.I on krenu desno.Odmah nađe svoju sobi i uđe u nju.Bila je mračna s jednom svijećom na ormariću pored kreveta.Aden stavi kofer na stolić i baci se na krevet.Bio je tvrd.Kao da je napunjen slamom.Aden se uvuče među tvrde,oštre plahte i navuče ih do brade.Plahta ga je bola,ali Aden se nikad nije osjećao bolje.Možda zbog toga što je napokon bio u svom svijetu,a možda zato što je daleko od roditelja koji ga ionako dovoljno živciraju.Umoran od puta,Aden utone u dubok,takozvani san.
Iduće jutro Aden se probudi s bolovima u cijelom tijelu.Glava mu je pucala,koža mu je bila nairitirana od plahte i crvena,a leđa su ga žuljala.A ipak osjećao se tako dobro.Ustane iz kreveta i krene prema prozoru.Zakutna ulica nije bila ista.Bila je puna boja,obasjana suncem bila je privlačnija nego prije.Ali Aden nije smjeo na sunce.Dobro je on znao zašto.Zato brzo navuče zastore i sjedne u debelu fotelju.Bio je osuđen ostatak dana provesti u ovoj skučenoj sobici.
„Ne smiješ na sunce,ali smiješ u obilazak „Šupljeg kotlića“-reče on zadovoljno i izađe iz sobe.
U Šupljem se kotliću i nije imalo što vidjeti,ali je definitivno bio bolji od one sobe.Pored Adena je prošao maleni patuljak s metlom u ruci.Njegova crvena kapa,koja je podsjećala na božičnjakovu,visjela je s njegove glave.Bio je mrzovoljan i nešto si je mrmljao u bradu.Aden je bio toliko očaran tim novim bičem.Stajao je na mjestu kao ukopan i buljio u njega.Patuljak ga pogleda svojim crnim očima,punim mržnje.Ali Aden nije mogao prestati gledati.Patuljak se opasno počeo približavati.Nakon što je došao na daljinu od jednog metra od Adena i izvuče svoj štapić.Aden je očekivao najgore.Ali patuljak ga samo bocnu štapićem uz opomenu da nije pristojno gledati u ljude zaostala rasta.Aden mu se osmjehnu.Okrenuo se na peti i krenuo prema istim onim stepenicama.Polako je sišao niz njih.“Šuplji kotlić“ bio je pun dima,ali srećom zatvorenih prozora pa je bio u polumraku.Aden je shvatio da je u njemu siguran.Pogledom je pretraživao prepun „Šuplji kotlić“ u potrazi za slobodnim stolom.Napokon ga je ugledao.Bio je to mali okrugli stolić u prilično mračnom kutku.To mu je i odgovaralo.Polako mu je prilazio,dok su ga ostali u „Šupljem kotliću“ pomno promatrali.I sam je znao zašto.Ali nije se obazirao.Povukao je staru stolicu po prljavom podu i proizveo vrlo neugodan zvuk.Utonuo je u stolicu i pokušao se stopiti s pozadinom.Nije se htjeo previše isticati.
Bilo kako bilo,pogledi su polako blažili,ispijali čašu za čašom i postupno zaboravljali na Adena. On je polako pretraživao popis koji mu je trebao za novu školsku godinu u Hogwartsu.Bilo mu je puno toga nepoznato,ali većinu toga je imao.Ostala mu je samo knjiga za „Skrb o magičnim bićima“.Ona su ga posebno zanimala.
Aden je osjetio peckanje.Oči mu više nisu bile iste,zelena.Sada su bile iritantno crvene.
Netko je ulazio u „Šuplji kotlić“ i ostavio vrata otvorenima.Aden je sav svjetlucao.Odjednom skoči sa stolice,odjuri do vrata i zalupi ih tako snažno da je slika pored vrata pala na pod i razbila se.Aden se nije osjećao bolje.Imao je neki čudan osjećaj.Imao je neizrecivu želju za ljudskom krvi.Polako se okrenuo i potrčao prema uplašenom barmenu.Skočio je na njega.I u trenutku kada su mu usne bile milimetar od njegove kože netko ga je snažno gurnuo sa strane.Od tog udarca Aden kao da je došao k sebi.Protresao je glavom.Tek je sad vidio štetu koju je načinio.Stol i stolica na kojima je sjedio bili su prevrnuti,slika razbijena,par čarobnjaka ležalo je na podu trljajući bolna mjesta a barmen je pokušao zaustaviti krv koja mu je curila iz glave.Krv.Toliko ju je trebao.Oprezno zareža prema barmena,na što se ovaj strese.
-Aden kontroliraj se.Znam da možeš.Znam da nisi neka zvijer!-govorio je neki čovjek, Adenu nepoznat
Aden se polako odmicao od barmena.Bilo mu je strašno neugodno.Kakvo je on to čudovište postao?!Okrenu se i odjuri uz drvene stepenice.Čuo je negodovanje ljudi u „Šupljem kotliću“.Aden je ušao u sobu i glasno zatvorio vrata.Bio je bijesan.Kako si je mogao dopustiti nešto takvo?Nevin čovjek mogao je umrijeti zbog njegovog ne razmišljanja..Rukom je primio fotelju i bacio ju na pod.U podu je nastala poprilična rupa.Aden nije vjerovao.Više nije mogao upravljati sobom..Kliznuo je niz zid i sjeo na pod.Glavom je mahnito lupao o zid.Podignuo je rukav svoje crne majice i rukom prešao preko ožiljka.U ovom trenutku ga je mrzio..Čuo je glasno kucanje na vratima.Nije se odazivao.
-Aden znam da si unutra,otvori!
Aden je ostao nepomičan. Odjednom je čuo tiho škljocanje i vrata su se otvorila. Iza njih stajao je Dumbledor. Aden ga nije ni pogledao.Nastavio je buljiti u pod.
-Aden..-značajno je započeo Dumbledor-Znam da te ovo sve plaši,ali moraš se naučiti kontrolirati..
-Ja sam ČUDOVIŠTE!-izdere se Aden usred njegove rečenice-Kako me možete pustiti u školu punu djece,kad znate da im ja mogu nauditi..
-Možeš im nauditi i ako ne ideš u školu..Ali ja ti vjerujem i znam da se možeš kontrolirati..
-Ali što mi se dogodilo?Do sad sam trebao samo životinjsku krv i bio bih zadovoljan…Nikad nisam imao potreba za ljudskom..
-„Njegov“ otrov se sporo razgrađuje.Uskoro nećeš moći ni spavati niti jesti išta osim krvi,ali moraš se oduprijeti.Bit če teško ali ja znam da možeš.
-A u školi?I oni će shvatiti da nešto nije u redu.Ipak,ne smijem na sunce,neću jest ni spavat..I kako ću uopće izdržat u njihovoj blizini kad i sad imam neizdrživu želju da vas napadnem..
Na zadnju riječ Dumbledor se pomalo trgnu,ali nije dopustio da Aden vidi njegov strah.
-Možda će ti biti teško,ali mi smo sve pripremili.Nećemo posebno najavljivati tvoj dolazak da te učenici napadnu,spavat ćeš u Hufflepuff-u.Taj mi se dom činio najboljim izborom za tebe.Tj. nećeš spavati.Imat ćeš posebnu nastavu samo za kontroliranje svojih nagona..Vjeruj mi neće biti lako,ali ti to možeš..
Aden ga nije ni pogledao.Kao mutav buljio je u jednu točku u raspuknutom podu.
-Vidim da si izvanredno snažan postao-reče Dumbledor pokazujući na slomljenu fotelju nabijenu o pod sobe.-Sad ću te ostaviti samoga.Bio sam slobodan pa sam ti donio ostatak knjiga,pošto i nije baš pametno da lutaš izvan „Šupljeg kotlića“.Sad idem.
Dumbledor se okrenu i krene prema vratima.Kad je već bio gotovo nestao iza velikih vrata njegova mala glava ponovno izviri.
-I da.Nemoj zaboraviti da je polazak za Hogwarts sutra u 11 h na peronu dvije šestine.
Aden mu je neprimjetno klimnuo glavom,prije nego što je Dumbledor ponovno nestao iza vrata.Aden je ostao na mjestu.Ukočen.Bojeći se svakog svog pokreta.Pogledom uprtim u hrpu knjiga koje mu je Dumbledor donijeo,zamišljao je svoju godinu u Hogwartsu.Ni tamo se sigurno neće uklopiti,ali možda mu bude bolje od njegove privatne škole u Amsterdamu.Aden se najednom prisjetio Dumbledorove rečenice.
-„Njegov“ otrov se sporo razgrađuje.Uskoro nećeš moći ni spavati niti jesti išta osim krvi
Kako če mu tek grozno bit kad ne bude mogao spavati?Aden je zabrinuto pregledavao u svoju mračnu sobu.Zar će svoj cijeli život provesti u takvom okruženju?
***