Marketing
RECENZIJA: ALICIA KEYS
Teško mi je pomiriti dvije strane u odnosu na Aliciu Keys. Jedna strana je ona koja voli njene pjesme. Dapače, neke od njenih pjesama su klasici i bez imalo dileme ubrojio bih ih u bilo koje doba dana i noći u najdraže r&b pjesme (You Don't Know My Name bila bi svakako među prvima) i smatram ju jednom od najtalentiranijih glazbenika današnjice. Jer talenata ima puno i ne obuhvaća da ste nužno sve u jednom. Druga strana je pak ona koja ne voli Aliciu Keys. I teško mi je to točno definirati kad ni sam sebi nisam jasno artikulirao što mi to točno smeta i gdje je ta kvaka zbog koje ju nikad ne bih uvrstio među najdraže izvođače, zbog čega nikad nemam potrebu gledati njene live nastupe na raznoraznim dodjelama i gostovanjima. Pogledam, ali ni s približnim interesom s kojim ću pogledati nastup Beyonce, Janet (što je u jednu ruku i logično jer rade odlične nastupe), ali i manje scenski efektinih Maxwella, Mariah Carey ili Norah Jones + cijelog niza drugih. Jednostavno me ne zanimaju njeni live nastupi i ne mislim da može ponuditi nešto što od nje već nisam vidio i čuo. I žao mi je to izgovoriti jer imam stvarno veliko poštovanje prema njenim pjesmama, ali mi je dosadna. To je s jedne strane možda i nepošteno jer kad bih i išao raditi tu istu listu najdražih izvođača, sigurno bi se na njoj našao netko tko možda i nema takav osjećaj za melodiju kao Alicia, pa čak i netko tko joj vokalno ne može parirati. Krenuo sam stoga u analizu glazbe i možda zagrebao po površini onog bitnog, a to je upravo odnos glazba-tekst. Većini današnjih komercijalnih r&b albuma zamjeram upravo nedostatak lijepih melodija, harmonija, površnost aranžmana i repetativnost produkcije. Keys međutim nema toliko tih problema, njene pjesme osvajaju na prvu i ostavljaju snažan dojam. Skoro svaka od njih. Ali, isto tako, lako i brzo dosade i počnem otkrivati tu neku manu. Površna pop pjesmica omotana u nekoliko zaraznih melodija, ukrašena bogatim vokalom i naljepljena na čvrstu produkciju. Netko bi se zapitao - dobro, u čemu je onda problem? Ako imamo vokal, imamo produkciju i imamo melodiju, što nedostaje? Alicina glazba ima i dušu, nije ni to sporno. Ali fali nešto. Prije svega, fali mi malo inteligencije i raznolikosti u svemu tome. I pritom ne mislim na raznolikost koja se postiže na račun narušavanja kredibiliteta pjevačice tako što snima pjesme koje su udaljenje od njenog senzibiliteta. Pa čak ni na onu vokalnu (na izvanrednoj Love Is Blind zvuči na momente neprepoznatljivo). Fali mi raznolikosti u tekstovima i emociji koju umetne u pjesmu i koju pjesma odašilje do slušatelja. Čak do te mjere da sam počeo pronalaziti identične stihove po njenim pjesmama, a sve pjesme isto tako ostavljaju identičan dojam. A ne pomažu ni iznimno loši spotovi, s prenošenjem nekakvih smiješnih poruka i nizom Alicinih čudnih faca (da nije dobra glumica uvjerio sam se u njenim filmskim pokušajima) i lošeg imidža. U slabije trenutke albuma svakako ulaze Wait Til You See My Smile, Like The Sea i This Bed, ne oduševljava ni spoj dviju najvećih današnjice, duet s Beyonce na pjesmi Put It In A Love Song, no ostatak albuma kao i obično nadjačava većinu onog što imate prilike čuti u današnjoj r&b glazbi. Pogotovo trenuci poput Love Is My Disease, Love Is Blind, Empire State of Mind ili aktualnog singla Try Sleeping With a Broken Heart.
OCJENA: -5
Post je objavljen 05.12.2009. u 16:26 sati.