Marketing
Vožnja druga, oko Otočca
Ako Vam se ne da čitati, puno slika sa ove vožnje pogledajte ovdje.
Želje su te koje uništavaju čovjeka.
Nakon jučerašnje vožnje do Čanka i iskorištenja rodbinskog domaćinskog ugošćavanja, te nakon kupovine goriva u obliku jela i pila, već (ili tek) iza 8 krenuo sam na zapadni izlaz iz Otočca. Nakon prelaska starog kamenog mosta i prolaska pilane, skrenuo sam udesno prema mjestu Švica. Kako sam išao, odnosno vozio prema zapadu, još uvijek nisko, sunce mi je bilo iza leđa obilno osvjetljavajući prizore ispred mene. Tako mi se ljepota svježeg ljetnog jutra obilato, nesputano i raskošno prostirala ispred mene. Polako vozikajući uskom ali i asfaltiranom cestom bez ikakvog prometa, upijajući raskošnu igru svjetla i boja, teškom sam mukom se suzdržavao od sladostrasnog drhtanja plašeći se da mi kontrola upravljanja biciklom ne izmakne iz ruku (i nogu). Sva farmakološka i ina sredstva za smirenje i opuštanje ne uspijevaju ni mrvicu učiniti što učini jedno obično, svježe , planinsko osunčano jutro.
Sa desne strane ostavljam Švičko jezero da bi par stotina metara prešao preko starog kamenog mosta. Ispod mosta – ništa. Ovuda je nekad davno tekla Gacka. A onda su neimari bratstva i jedinstva probušili rupu u Velebitu kod Senja te preusmjerili Gacku prema toj rupi a sve s nakanom da snagu bistre u hidroelektrani „Senj“ pretvore u struju. Jer, bez obzira na čistoću i smaragdnost vode iz Gacke, žeđ za strujom je (bila) veća. Eto, zbog toga je stari kameni most ostao bez životne suputnice – rijeke. Pa kao i svi osamljeni starci nakon najljepšeg dijela života provedenih u zajedništvu s Njom, sada s sjetom broje dane pokušavajući naći smisao u besmislenim usamljenim staračkim danima.
Da tom mostu ti dani budu barem mrvicu lakši pomaže mu stara, napuštena hidrocentrala građena još u doba carske i kraljevske vlasti koja se iz Beča ispružila čak do ovih krajeva. U usporedbi s mostom čiji je integritet , bar fizički, bio cjelovito sačuvan, na žalost hidrocentrala je teškim prošlim životom bila dobrano obogaljena. I tako dvoje staraca uz pomoć povjetarca kao kurira, razmjenjuju nostalgične priče o nekim davnim prošlim i boljim vremenima. Čine to tiho, polako i diskretno, pa nama dvonošcima treba puno vremena provedenog u strpljivom miru da gledajući ih počnemo pomalo hvatati prvo pojedine riječi a potom i cijele rečenice. I što ih tako duže slušam, sve sam manje siguran u istinitost stava da nam je danas super a da je nekad bilo grozno. I da svaki trenutak ima svoju ljepotu i svoju grozotu, a naš je izbor što od tog dvoje gledamo.
I konačno po izlazu iz Švice počinje pravi uspon i traje sve do skretanja u Kuterevo. U tom Ličkom selu se nalazi znano sklonište za medvjed(ić)e, koje kad dođu k sebi duhom i tijelom puste u Ličke šume. U prvi tren pojavi se želja za posjetom te, sada već, turističke znamenitosti ovog kraja, no kad vidjeh koliko je sati i koliko sam kilometara prešao, moja se poslovna politika današnje vožnje korjenito promjeni.
E, sad se vraćam prvoj rečenici ovog izvještaja. Dakle, sinu sam obećao večeras iza pola osam izlazak na pivo u Tkalčičevoj ulici u Zagrebu (za one koji ne znaju, stara elitna ulica u centru grada ujedno i centar „ludog“ provoda u Zagrebu). da bi to ispunio, današnju vožnju biciklom bi trebao završiti max do pola šest. A to znači da sad već (u pola 10 ujutro) kasnim skoro jedan sat. Stoga sam podijelio (u mislima) današnji put u etape i zacrtao si vrijeme međuprolaska, ne bi li ipak na kraju ispunim planirano vrijeme završetka vožnje.
I tako mi se, između ostalog, daljnja vožnja svela (i) na trku s vremenom. Ta trka je izgledala kao trka magarca (ja) za mrkvom (vrijeme). Na svaku etapu sam dolazio s 20 do 30 minuta zakašnjenja, za koliko se na kraju pomaknuo i izlazak na pivo u Zagrebu. Ali smo pivo (točnije više njih) ipak popili. Danak svemu tome je bila odgoda posjeta svetištu Majke Božje koje je bilo daleko iznad Krasna, kao i kupanje u moru. Ono što sam dobio, izašlo je na vidjelo na slijedećim vožnjama, a to je veća kondicionalna spremnost, tako da sam počeo voziti i uzbrdice koje bih ranije obavezno propješačio.
Moram napomenuti izuzetni ljepotu krajeva kroz koje je cesta prolazila, a oduševljenje je pojačavalo i (skoro) apsolutni nedostatak prometa. Mada su uzbrdice (a srećom i nizbrdice) današnje vožnje bile znatne.
I tako sam se, uz sada već dobrano toplo sunce, popeo na prvi od današnjih prijevoja i odmorio dušu i tijelo pred spust na Krasno polje.U početku spust prolazi kroz bukovu hladovinu, da bi potom prolazio kroz više zaselaka prije samog polja. Pri tome je cesta, kada ide izvan zaselaka, bila dovoljno široka da je po sredini bila našminkana crtom, no dolaskom do naselja, cesta se skupila kao majica oprana na krivoj temperaturi, ne bi li se nekako provukla naprijed. Kako toj našoj cesti, zbog uskog provlačenja, nije bilo do šminke, crta po sredini jednostavno nije povučena.
I konačno sam se spustio u polje. Do samog mjesta Krasno ima dobar kilometar, no dobrodošlicu putniku-namjerniku želi raskošna kućica u cvijeću – oličenje snova svakog dobrostojećeg konzumenta čiji povratak u prirodi je nazamisliv bez sigurnosti koju pružaju tekovine civilizacije
Nakon popijenog (hladnog) piva, iz Krasnog mi slijedi dobrana uzbrdica od (bar) 4 km, koja pri kraju se svodi na krivudavo gore-dolikanje. Iz jedne od gore-dolje-lijevo-desno krivine naletjeh na putara u obliku male pričice koja je nezainteresirano stajala na sred ceste. Bila je toliko ravnodušna prema meni, da mi je bez ikakvog pogovora dozvolila da je prenesem kraj ceste. Ganulo me je to povjerenje, pa sam je odveo na piće u obliku jednog čepa vode, te pozdravivši se s njom, nastavio dalje. Dobar glas (i o meni) se daleko čuje i putuje brže od mene, pa me tamo dalje, čuvši za moje dobro djelo prema domorocima ovog kraja, s nestrpljenjem čekao – jedan prometni znak. Ali ne bilo kakav, nego ona koji trenutno okrijepi tijelo i razgali dušu svih nas biciklista – Opasna nizbrdica.
Prvo je bio poduži odmor, prvo tijela a zatim duše. Dakle, to su oni konteptualni odmori, kad se popnemo na vrh/prijevoj, a prije (dužeg) spusta. Nakon smirivanja tijela i duše, slijedi skeniranje okolice svim raspoloživim osjetima, za koje se vrijeme u moždanim vijugama stvara kakofonija razno-raznih komentara/utisaka nastalih vanjskim podražajima navedenih osjeta, pa tupo zurenje ispred sebe u nevidljivu točku što lebdi iznad tla istovremeno s blaženim izrazom na licu (kao da sam upravo pojeo pseći kolačić), namjerno odgađajući daljnji put iako i tijelo i duša već dobrano sladostrasno trepere u nestrpljivom iščekivanju maksimalnog užitka.
I konačno, krećem na let na drug(ačij)i svijet. Ispred mene je 15-tak km bez pedaliranja, gdje cesta ide nizbrdo, pa nizbrdo, pa nizbrdo…. I čini se nikad kraja. Krivudava je, s oštrim zavojima, čestim lakat-krivinama, tako da je kočenje intenzivno. Stajem i opipom provjeravam temperaturu felgi. Skoro se opekoh. Vadim bidon s vodom i pokušavam ohladiti i felgu a i moju zabrinutost da bi mi se gume mogle oglasiti s jednim gromoglasnim BUM. Tren zatim mahnem rukom tješeći samog sebe (kad već nemam nekog drugog da to radi umjesto mene) da mi je zabrinutost pretjerana i neopravdana (da li je !?) te se prepuštam užicima koje u meni izaziva okolina.
Spuštajući se, drveće koje je na početku činilo (po)gustu šumu, postaje rjeđe, tanje i niže, zelena boja okoliša postupno popušta sivoj boji stijena, a oštri planinski zrak postupno postaje topliji, da bi prešao u područje vrućeg istovremeno pri pojavi zbornog pjevanja zrikavca svud oko mene. Spustio sam se s planine u (pri)mor(j)e.
Što još reći o tom spustu!? Serpertine, krivine, podzidi, ponori s duplim branicima, pogledi gore, dolje, lijevo, desno – a samo imam dva oka. Jednostavno, k'o to nije probao, badava objašnjenja. Uglavnom, to su trenuci kada raj vrlo, vrlo vrlo blizu dođe planeti zemlji.
I konačno, ovo duuugačko spuštanje završava izlazom na Jadransku magistralu, gdje skrećem desno prema Senju. Taj grad, prepoznatljiv po utvrdi Nehaj se uočava u daljini iako do njega ima 10-tak km. Na magistrali je izostanak očekivane gužve (recesija ipak čini svoje) tako da mi vožnja širokom krivudavom cestom postaje skoro ugodna. Kažem skoro, jer dotadašnja konzumacija razno-raznih tekućina dobrano mi je isprala želudac, pa me (odjednom!?) spopala glad. Iako sam bio voljan se počastiti obilatim ručkom u nekom restoranu, u 10-tak km naiđoh na samo jedan takav objekt. A do njega se trebalo popeti preko 50-tak stepenica, a bicikl ostaviti dolje usamljenim (već se uplašio postojanjem takve mogućnosti), bez ijedne od tri moguće stvari koje (bar jedna od njih) moraju stalno počivati na njemu :ili moja guza, ili moja ruka ili moj pogled. I tako od moje velikodušne nakane da svojim skromnim doprinosom potpomognem ovogodišnju bilancu hrvatskog turizma, ne bi ništa. Nastavljam vožnju sa utješenim biciklom i sa pobunom u želucu (GLADAN SAM!!!). Usput stajem i fotićem bilježim naše lijepo plavo more, eto da svojoj ljubljenoj životnoj suputnici donesem bar nešto s mora (komentar je bio : I nisi se (o)kupao!!!????)
Na ulasku u Senj, prije navedene tvrđave, skrećem desno zaobilaznicom čime štedim spuštanje i ponovno penjanje kao i vrijeme (kasnim 20 minuta), ali si uskraćujem obilazak grada (drugi put). Došavši do izlaska iz grada i ne našavši ne samo objekt društvene prehrane, nego ni trgovine, sjedam u hladovinu birtije na kraju grada i uz pivo za ručak konzumiram rezerve za crne dane kupljene jutros u Konzumu Otočačkom. Pri tom „raskošnom“ objedu promatram vratnik u plavoj izmaglici. Do njega imam oko 14 km po hipotenuzi i oko 700 m po okomitoj kateti. A vremena (tako) malo.
Pola od tih 14 km ide blagom uzbrdicom krivudajući uz neki potok koji to (valjda) postaje u rano proljeće, a sada je samo suha Suvaja. Da mi to penjanje ostane u „ugodnoj“ uspomeni pobrinuo se blagi maestral puhajući mi u leđa. Eto, čovjek svačemu nađe zamjerku, pa tako i ja sada vjetru u leđa. Taj vjetar je bio toliko blag da je posljedica njegovog daškanja bila da – nema ni daška vjetra. Naime, vjetar mi je puhao u leđa taman tolikom brzinom kojom sam vozio tako da od kretanja zraka oka mene – ništa. Kako je bilo negdje oko 3 poslije podne u žarko mediteransko sunce, znoj s lica mog (a i s ostalih dijelova tijela) tako je curio da je postojala mogućnost oživljenja ove Suvaje pored mene k'o u nekim zlatnim (ranim) proljećima.
I tako u znoju lica svog došao sam do prve od 125 435 serpertina koliko mi je izgledalo da imam do vrha prijevoja. Iz te prve serpertine – restoran sa debelom hladovinom. Eto ti ga na! Sad kad sam sit, eto restorana. Istini za volju, znao sam za njega od ranije (super dobra klopa) ali nisam siguran da bi onako gladan izdržao do njega. Ipak sam stao, i u hladovini se osvježio hladnim pićem, ohladio tijelo i dušu i krenuo dalje. Ili mi je taj odmor (ili piće) upalio neki dodatni turbo pogon, ili je uspon, pored serpertina bio blaži, uglavnom sam vozio i vozio i vozio…. Često sam stajao da popijem guc dva tekućine. Borovina se na ovom drugom djelu uspona (sa serpertinama) dobrano približila cesti, tako da sam često vozio po hladovine (o, koje li sreće). I onda, nekih kilometar i pol prije prijevoja – izvor.
Sagrađen još u doba carske i kraljevske vlasti iz dalekog Beča, nesebično je darivao svakom putniku-namjerniku, koji mu posveti tren-dva svog vremena, obilnu hladnu vodu. Boljom i od najboljeg hladnog piva. Dok sam uživao u raskoši njegovog gostoprimstva, izvor mi je u povjerenju šapnuo da je sve manje i manje u prilici ugostiti navedene putnike-namjernike, jer ovi uz pomoć današnjih prometala tako projure pokraj njega da ga mnogi i ne primijete a kao li da se zaustave. I sam sve teže i teže nalazim opravdanje za tu današnju sumanutu žurbu, pa u želji da ga bar malčice utješim obećah ponovni posjet do godine. Učinilo mi se da je mrvicu vedriji nakon tog mog obećanja. A ja opet proživih ugodu dobrog djela, pa makar to bilo prema jednom izvoru i makar to bilo u obliku obećanja. Nastojat ću ispuniti to obećanje.
I konačno – VRH. Okrenuh se prema Senju gdje u izmaglici dolje ispod opet ugledah kulu Nehaj. Uspi sam
Opet sam se vratio u osvježavajuće oštru planinsku klimu, koja je s blagom nizbrdicom opet mojim čulima vratila onu nirvanu užitka vožnje na biciklu. (Opet) Divota!
Do Otočca, nakon spuštanja s Vratnika prolazim kroz selo zanimljivog imena (Brlog), zatim kroz duuugačko Kompoljsko polje s istoimenim selom. Kao posljednje iskušenje mom tankom strpljenju ispred Otočca se ispriječio uspon od nekih 2 km, a zatim uz spust ulazak u Otočac.
Ovo je bila vožnja koja se mora (barem još jednom) ponoviti.
Sad, kad ste sve pročitali, slike pogledajte ovdje.
Post je objavljen 04.12.2009. u 19:34 sati.