Marketing
Cura s dva lica
Gledam kroz prozor, sunce blješti iako je hladno.
Osjećam tugu ljudi oko sebe. Nezadovoljstvo.
Ponekad se pitam, imali li sve ovo smisla?
Koji je pravi smisao našeg postojanja?
Postoji li on uopće?
Ili je sve ovo jedna velika igra?
Ako je, onda ja gubim.
Gledam u smjeru kupaonice i samo mi jedno ulazi u glavu.
Nešto na što sam već pomišljala ali nisam nikad imala hrabrosti niti petlje da to učinim.
Nešto što sam već prije okusila, ne bol, smirenje.
Ustajem sa stolice, ulazim u kupaonicu i zatvaram vrata.
Osjećam tugu ljudi oko sebe. Nezadovoljstvo.
Ponekad se pitam, imali li sve ovo smisla?
Koji je pravi smisao našeg postojanja?
Postoji li on uopće?
Ili je sve ovo jedna velika igra?
Ako je, onda ja gubim.
Gledam u smjeru kupaonice i samo mi jedno ulazi u glavu.
Nešto na što sam već pomišljala ali nisam nikad imala hrabrosti niti petlje da to učinim.
Nešto što sam već prije okusila, ne bol, smirenje.
Ustajem sa stolice, ulazim u kupaonicu i zatvaram vrata.
Taj tekst sam ja jutros pisala i bila bih to i učinila da sam se sjetila što je to bilo. Takva sam cijeli dan, u depri, bez razloga. Vičem na sve i ne marim ni za koga. Sve do odlaska iz škole sam bila u crnome. I mislima i odjeći. U crnoj trenirci sa crnom kopčom u kosi. Naravno, bila sam malo manje upadljiva u školi.
Ali kad sam se vraćala doma, svhatila sam da to nisam ja. Bar ne normalna ja. Ušla sam u sobu i bio je čisti kaos! Smeće, tanjuri, knjige i odjeća posvuda! A imače nisam takva, pa sam si dala posla i do sad sam čistila sve to. Imam još puno za napravit (obrisat prašinu, posložit ormar, usisat, oprat prozore, obrisat monitore, pospremit knjige...) al i ovo je početak.
Postala sam čudna, ali ono čudno čudna. Npr. U ponedjeljak sam hepi i hiper, u utorak sam emo, u srijedu sam flegma, a u četvrtak sam maltene pijana. I prijateljice su shvatile da nešto nije uredu (bar one prave
) i rekle mi da sam drukčija. Ali ja sam uvijek takva! Jedan dan ovakva pa nekoliko dana normalna pa onda opet ovakva pa onakva i svakakva. Samo što je sada to češće nego inače.Inače sam bila poznata po tome što sam neko vrijeme bila pesimist, pa luda i sad sam emo. Ono WTF?! Kužim te promjene, al to je kao da moram biti takva. Ne želim ići kod psihologa ili psihijatra, jer mislim da je to, bar zasad nepotrebno. Priznajem da je to neki problem, ali zasad ne vidim poseban razlog. Dobro se snalazim i imam dobre prijatelje koji mi uvijek pomažu. Ne znam što bih bez njih.
Nakon kiše uvijek dolazi sunce. I tako je za mene, ali nakon tog sunca opet dođe koja kap kiše, a ponekad i oluja. Nisam fer prema svojim prijateljima, jer se uvijek iskaljujem na njima. Sretna sam što ih imam i što me razumiju, jer stvarno ne znam kako bih se riješila ovoga bez njih. Trudim se ostati sretna i na lošim danima to držati u sebi, ali se onda nakupi toliko kiše da nastane oluja.
Postala sam uz to vrlo dubokoumna i pomalo crna uz to. Razumijen se tipove osoba i znam se snaći u svim okruženjima, što opet nije baš najbolje. Još od prošle godine shvatila sam da imam 2 lica. Lice koje se uklapa među cure, šminkerice i mlađe i lice koje se slaže više sa dečkima, koje voli spot i mrzi šminku i sluša rock muziku. Prijateljica mi je rekla da spojim sve najbolje od oba lica, ali opet je ostao jedan mali dio koji je sada potpuno emo koji ponekad zna izviriti na površinu. Moja crna strana. Nadam se da ću je se jednog dana potpuno riješiti a dotad sam cura s dva lica.
P.S. Evo jednog malog teksta moje sretne faze
Noće je, ali ipak i nije. Noće je samo prikaz, dok je nečiji um u danu. Kao moj. Gledam na hrpu knjiga ispred sebe i razmišljam... O svemu po malo. O sreći, o tugi, o ljubavi i mržnji. Nikad nisam zapravo mrzila, ali nikad dosad nisam istinski voljela. Toliko da i mrzim i volim i to sve zbog tebe i samo tebe.
Post je objavljen 04.12.2009. u 18:55 sati.