Marketing
Vožnja prva, oko Otočca
Ako Vam se ne da čitati, puno slika sa ove vožnje možete pogledati ovdje.
Bicikl ne vozim(o) samo kad ga stvarno vozim, nego ga vozim 7 dana u tjednu i 52 tjedana u godini. Hoću reći da ako s njim nisam u stvarnom (realnom) svijetu, tad sam s njim u onom drugom (virtualnom) svijetu. Ne prođe dan a da moje moždane vijuge (bar tren-dva) ne kombiniraju, planiraju, sklapaju, rastavljaju, sastavljaju, dodaju, oduzimaju…. Dolaskom (stvarne) sezone vožnje, već imam pripremljene organizacije, tako da je dovoljan samo znak za start i organizacija kreće munjevitim tempom. Nema veze što po završetku sezone ostanu neke kombinacije (još) ne ostvarene – doći će druga sezona.
Tako sam početkom sedmog mjeseca trebao sina dovesti iz sveučilišnog grada Zagreba u učmalu provinciju Požegu, nakon završetka akademske godine na fakultetu (pa neće se valjda jadno dijete truckati po autobusu ili vlaku). Pa sad kad već idem u Zagreb autom i kad je vrijeme povoljno, što ne bih spojio ugodno s korisnim. Stavih bicikl na auto i otiđoh dva dana ranije preko Zagreba do Otočca. Zahvaljujući auto-cesti vožnja Zagreb – Otočac traje (manje od) dva sata ugodne vožnje. U Otočcu ostavih auto na Konzumovom parkiralištu, kupih hranu i piće i oko pola devet krenuh u raj(sku vožnju).
Obzirom da je dosta kišilo prošlih dana i obzirom na nadmorsku visinu Like, jutro je bilo na granici prohladnog i svježeg, no plavetnilo iznad mene i obilje svjetla od sunca davalo je neki optimizam ovom početku. Po izlasku ne baš velikog grada vožnja se nastavlja kroz Gacko polje novom cestom po kojoj bicikl jednostavno klizi.
Odmah u jutro se osjetio specijalni dodatak koji će me pratiti, uglavnom, cijelog dama – mirisi poljskog i ,obzirom na nadmorsku visinu, planinskog cvijeća . Kamo god pogledam, ravno Gacko polje završava brdima i planinama. Nakon 10-tak km ravničarske vožnje, slijedi uspon od oko 4 km koji završava ulaskom u Vrhovine . Muke po penjanju uzbrdo, tu nisu još gotove, jer se cesta, istina manjim usponom, penje i kroz mjesto da bi tek provukavši se ispod željezničke pruge nastavila manje-više ravno po vertikali ali vijugavo po horizontali putujući po Vrhovinskom polju . E, to je bezobrazluk razno-raznog poljskog cvijeća prešao sve ranice. Mirisi su bili tako opojni da ne mogah više izdržati, nego sam morao demonstrativno stati, izvaditi foto-aparat i probati nemoguće – foto-aparatom uhvatiti mirise. Eto, da pokažem cvijeću da osim insekata koji ih oblijeću, i mi, superiorna bića, nismo (posve) imuni ma opojnost njihova rada. I umjesto da se naljutim, zatekavši se u još većoj opojnosti mirisa, ja se raznježih. Snifajući zrak oko cvijeća kao kakav narkoman, sve sam više tonuo u nirvanu, prisjećajući se meni više ili manje dragih ljudi koji se (vjerovatno) polusvjesno guraju kroz još jedan u nizu bezličnih dana, koliko su uskraćeni za nešto tako daleko i komplicirano a opet tako jednostavno i blisko kao što je u ovom trenutku ova livada i njeni mirisi oko mene.
Još uvijek odlična i nedavno obnovljena cesta krivudajući se lagano penje kroz i iz Vrhovinskog polja prolazeći kroz sela (Donji i Gornji Babin Potok, da bi se skoro neprimjetno popela na prijevoj Čudin klanac. Iz njega je spust od tek par stotina metara, nakon čega cesta opet prolazi poljem omeđeno brdima ali ovaj put kuće i za lijeka.
I tako slijedećih 15-tak km, s izuzetkom jednog malog prijevojčića, negdje na polovini tih kilometra gdje sam naišao na par kuća stisnutih ispod prijevoja. Na kraju ove manje-više, ravnice slijedi duži uspon (oko 1,5 km) da bi na prijevoju bljesnuo fantastični pogled na Ličku Plješevicu, Koreničko polje i u polju selo Vrelo.
Nakon vraćanja duše s nosa na njeno mjesto, smirivanja otkucaja srca, hlađenja tijela i kontemplacije duše, slijedi uživancija od 5 km cik-cak spuštanja .
Kako je bila nedjelja, na benzinskoj stanici ispred Korenice obnovio sam rezerve tekućine i u samom centru Korenice skrenuo desno oštrom uzbrdicom slijedeći putokaz prema Gospiću. Iza sebe sam ostavljao impresivno Koreničko polje i Plješevicu te na vrhu prijevoja prošao Vrpile, selo koje, sudeći po imenu, ima, ili je imalo, pilo (pojilo) na vrhu brda.
Gore-dolikanje se nastavlja, pa se sada spuštam u Krbavsko polje (sl 37 i 38) gdje se pozdravljam s kakvom-takvom civilizacijom i odlazim u pravu zabit.
U slijedećih sat i 45 minuta, odnosno 12 km nečega što bih u napadu izuzetne dobe volje nazvao putem, susreo sam 2 (slovima: dva) auta, par odavno srušenih i zaraslih kuća koje su, ponosno koliko su mogle, predstavljale selo Kozjan i - nijednog čovjeka. Srećom, osim nekog psa koji je iz grma kraj neke (ipak neporušene ?) kuće opasno i ljutito zalajao na mene, čime je trenutno moj umor zamijenjen hitrošću i brzinom dostojne atletičara na kratke pruge bitno mlađeg od mene, nisam susreo nikakvu ličku egzotiku tipa medvjeda ili vuka. A priznajem da mi je u tom trenutku to bilo sasvim realno.
I konačno, nakon izlaska iz šune ugledah selo Čanak . Meni je tada izgledalo kao centar svijeta, iako promatrajući ga na karti je daleko od toga. Pa kad je kaldrmu zamijenio asfalt, sreći mojoj kraja bilo nije .
Čanak je tursko ime za usku i duboku posudu. Kad se popnete iz sela i s visine pogledate na njega, bude vam jasno odakle mu ime.
A odakle ja u Čanku!? Pa odgovor je u poslovici „Odakle sam!? Odakle mi i žena!“ istina moja ljepša i voljena polovica je rođena Slavonka, ali joj je otac Čančanin, tako da je od milja nazivam Kršnom Ličankom (sa svojih 60 kg i 175cm), a preko nje i mog punca sam se i ja na neki način vezao za Liku. Eto, prošlih 20-tak godina, koliko sam u braku, često puta sam bio ovdje, ali nikad biciklom. E, pa bilo je već krajnje vrijeme
Nakon uspona iz Čanka (strmih 4 km), svratio sam o pradomovinu mog punca zaselak Duman, gdje u 5-6 kuća danas žive dvije starice. Jedna od njih je i žena punčevog (pokojnog) brata kod koje sam svratio na čašicu razgovora u obliku dva piva.
Asfaltirna uska cesta, kojom nastavljam putovanje, je uglavnom bez prometa, tako da više podsjeća na egzotičnu biciklističku stazu negdje u Švicarskim planinama, nego na lokalnu cestu u zbiti Like . Ovaj ugodan dojam povećavaju okolni krajolici sa vrhovima brda, čime se uočava da smo na dosta visokoj nadmorskoj visini (800-900 mnm).
Prelaskom željezničke pruge Zagreb-Split kod stanice Ličko Lešće izlazim na magistralu Gospić-Otočac pa slijedi blaga i duga nizbrdice u Gacko polje, sa prekrasnim vidikovcima na polje. Prelaskom kristalno modre Gacke prolazim pored skupa lokalnih ljepotica čiji je prezir prema jadnom i umornom biciklisti bio toliki da su mu sve zajedno okrenule leđa. U stvari radilo se o ovcama, kojima je večera bila bitno važnija nego trenutni hirovi pripadnika ljudske rase.
I ostala je još vožnja 10-tak km ravne ceste do Otočca, koju je malčice zagorčavao priličan vjetar u lice.
Pa ipak, i pored vjetra, bila je ovo vožnja za pamćenje.
110 km 9 sati.
Eto, kad ste sve pročitali, puno slika sa ove vožnje možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 04.12.2009. u 18:48 sati.