Baš se nisam morao dići ranije, radi niti jedne stvari! Uživao sam u snu, ne znajući da uživam, radi čega sam se osjećao kao pijana mladež koja se, na upit kako im je bilo večer ranije u "izlasku", izjasnila kako je bilo super, fenomenalno! Iako, ničeg se ne sjećaju, ali bilo je super. No nije to ni loše...
Negdje u kratkim tračcima svijesti, u onim dubinama sna pred samu zoru, likovao sam i uživao što mogu uživati u spavanju upravo onoliko koliko god ja to želim!
Već samo saznanje o tome stvaralo mi je predivan osjećaj opuštenosti, a misli su, potaknute time, također bile lagane, neobavezujuće, spontane i lijepe. S guštom sam se budio iz sna polako, tu i tamo bacajući pogled (više kroz kapke nego između njih) na niske prozore kroz koje se vidjela bijela svjetlost ranog jutra napolju.
Odbacio sam pokrivač lijevo, ustao se i polako protegnuo, a zatim pomislio kako je predivan osjećaj čistoće i prozračnosti kojima soba odiše, sve samo radi bijelih zidova i bijelih ormara. Ubacio sam noge u šlape i krenuo polako kroz hodnik do dnevnog boravka. Svjetlost je ispunjavala prostoriju, a nisko sunce još nije doprlo direktno svojim zrakama. Pogledao sam obližnji obronak u njegovoj bijeloj svjetloći, a samo na vrhu laganom žućkastom nijansom zbog sunca koje ga je za sada samo ondje lagano milovalo. Ova ljetna jutra bila su mi iznimno draga, upravo najbolji dio dana!
Bio sam zadovoljan i sretan, a gipko sam se kretao, naspavan. Nije bilo ni traga ukočenosti ili umoru, a sve se činilo tako jednostavno. Osjetio sam se sposobnim riješiti pa i najveće svjetske probleme. Pomislio sam na obaveze koje moram napraviti, osjećajući snagu da ih riješim brojne, bez po muke. Upalio sam liniju, a zatim i komp, te pokrenuo glazbu s probrane liste koja je istoga trena ispunila stan.
Baš je dobro jutro, baš je dobro što se nisam morao dići ranije!
Izašao sam na terasu. Tako mi je godila jutarnja svježina koja je odudaralo od zasićenja idealnom temperaturom kreveta ispod pokrivača. Koža kao da se ježila natopljena tim svježim zrakom.
Pogledao sam mail, izbrisao spam, pročitao svega mail-dva koji su preostali, bacio brzo oko na par siteova koje inače pratim te ustanovio da nema novosti od sinoć.
Vratio sam se u dnevni do kauča i legao na njega, ponovo uživajući u svježini, ovaj puta u nijansu hladnijoj koži kauča. Na kratko sam zatvorio oči i još malo pustio um da se vrati na snove, na opuštajuće trenutke ležernog buđenja... Stvarno je dobro jutro.
Malo sam zirkao oko sebe, malo po sobi, a zatim sam iskrivio glavu bacivši pogled preko bočnog pokrivača, ponovo kroz prozor, čisto da vidim da li je početak dana i dalje onako lijep i ugodan. Zadovoljno sam kroz nos ispuhnuo zrak iz pluća, zadovoljan razvojem događaja.
Nisam bio previše gladan, stoga odlučih samo popiti malo mlijeka. Bilo je u frižideru, otvoreno jučer, upravo hladno kakvo volim. Da, mlijeko će mi uistinu pasati... ustao sam se i krenuo do frižidera. Bacio sam pogled, mimo radne površine u kuhinji, i na špaheru, koji me je gledao frontalno, ustanovio kako je sedam i sedamnajst minuta. To je baš OK!
Otvorio sam frižider i uzeo mlijeko, ono "Z bregov", bez plastičnih budalaština za zatvaranje na vrhu; vrh je bio odrezan ukoso, a sad u frižideru presavijen da ne bi slučajno pljucnuo kad se uzme mlijeko te pritom lagano stisne tretrapak koji ga je sadržavao. Zadržao sam ga u ruci no, umjesto da ga odložim na stol i potražim čašu, u hipu sam odlučio da ga popijem direktno iz tetrapaka. Inače to nisam baš često činio, ali sada mi je baš došla volja.
Izravnao sam vrh, stisnuo ga kažiprstom i palcem na donjem i gornjem rubu da se rastvori, a zatim sam primakao tetrapak ustima, prislonio rub na usne i snažno potegnuo gutljaj, a zatim odmah i još jedan i još jedan...
... i u tom sam trenutku naglo odmakao tetrapak od usta s izrazima odvratnost i gađenja na licu: neka omanja kompaktna masa, gnjecava, proletjela mi je kroz usta i ždrijelo i munjevitom brzinom, tjerana pohlepnim gutljajima, odjurila u želudac!
Odložio sam tetrapak na stol, još uvijek ga obujmljujući rukom, i ukočeno stajao, potpuno ukipljen, zureći u pločice boje i oblika čokolade na zidu predamnom, pitajući se što je bilo to što sam upravo progutao.
I gotovo u istom sam trenutku i shvatio o čemu se radilo.
Dan ranije otvorio sam novi, maloprije spominjani, tetrapak i, pijuckajući mlijeko iz čaše neko kraće vrijeme, ostavio teatrapak na stolu, tik do mjesta gdje sam ga sada odložio još uvijek ga obujmljujući rukom. Upravo u to vrijeme tjerao sam od sebe jednu muhu po dnevnom boravku, nakon čega se preselila u kuhinju; tamo sam ju na trenutak vidio kako izvodi bijesne krugove po zraku, uvijek po savršeno istom mjestu, negdje na odokativnoj sredini (s puno odstupanja od one geometrijsko-prostorne). Nisam niti primjetio kako joj se nešto kasnije izgubio svaki trag... do jutros.
Objesio sam usta u izraz gađenja, a zatim, shvaćajući kako mi taj ništa ne mijenja na stvari, pustio lice da zauzme nekakvu indiferentnu formu, podigao mlijeko s istom desnom rukom, istovremeno lijevom otvarajući frižider, te odložih mlijeko natrag u frižider na mjesto odakle sam ga samo trenutak ranije veselo uzeo.
Bacio sam pogled desno na obronak gdje se sve niže spuštala žuta svjetlost sunca, nezadovoljan bezličnom bjelinom jutra. Bezvoljno sam se odgegao do kauča, bezvoljno se bacio na njega psujući vječito hladnu kožu kauča, i psujući silne obaveze koje moram napraviti pa i ovog neradnog dana, uskliknuo: "Aae jebeš takav život!"
Post je objavljen 04.12.2009. u 12:43 sati.