Kao dijete bila sam pravi buntovnik, znala je često reći moja stara. Potom bi, kao neki znak moga budućeg buntovništva uvijek prepričavala jednu scenu iz doba kad sam imala nepune tri godine. Ručavalo se za stolom, a ja sam, ljuta zbog nečega, u jednom trenutku bacila komad kruha na pod.
U našem narodu inače to se smatra vrhuncem provociranja Boga i usuda, pa se mama zgrozila i pokušala me natjerati da taj komad kruha podignem sa poda. Ali, nije bilo šanse. Nikakva nagovaranja ni prijetnje gorenjem u paklu, ili, što je još gore, zabranom gledanja večernjeg crtića, nisu pomogle. Tvrdoglavo sam, kaže, stisnula usta i odbijala pokoriti se.
Onda je prešla na upotrebu fizičke sile. Zgrabila je moju ruku i dovukla je do tog kruha, ali, ja sam tada jednostavno - stisnula šaku tako jako da su mi zglobovi pobijelili od grča i napora. Kaže stara "Tada sam shvatila da s tobom neće biti lako u životu!"
Te sam se priče sjetila ponovo kada sam i sama postala majka, zahvaljujući mom četverogodišnjem sinu. Nešto se jako naljutio na tatu i u toj svojoj dječjoj ljutnji mu bijesno doviknuo:
- Jebenti mater!
Moj muž je bio zaprepašten. Opsovati majku nekome u Dalmaciji, a i šire na balkanskom poluotoku, grijeh je zbog kojega su započinjali ratovi, takoreći. Pa je ošamario malca ispunjen pravedničkim bijesom. Fljas!
Mali se uhvati za obraz, stisne usta u crtu, i ponovi:
- Jebenti mater.
Fljas! Doletjela mu je i druga šamarčina.
Mali pogleda oca ravno u oči, čvrstim pogledom, tako čvrstim da sam se prepala:
- Jebenti mater.
Fljas!!
- Jebenti mater.
Fljas!!!!
- Jebenti mater.
Nisam mogla vjerovati. Oba obraza su mu bila crvena i zažarena od šamara, ali nije prestajao. Oči su mu bile pune suza bijesa i šoka, jer je to bilo prvi (i zadnji) put otkad se rodio da ga je njegov otac udario. Ali, osim suza, u očima sam mu vidjela još nešto. Odluku. Mirnu, hladnu odluku da će ići do kraja. Kakav god taj kraj bio.
Kad je moj muž, sad već lud, digao ruku i zamahnuo ponovo, skočila sam i zaustavila ga. To više nije bila stvar između roditelja i djeteta, pretvorilo se u sukob između dva muškarca, dvije volje, dva bijesa.
Prošapćem:
- Prestani, jer ON neće prestati. Možeš ga jedino ubit'.
Danas sam sretna što je moj sin pružio takav otpor. Jer, da nije, mi bi ga možda nastavili udarati kroz njegovo odrastanje, misleći, kao i mnogi drugi roditelji, da nema ništa baš tako strašno i traumatično u tome da se djetetu ponekad zalijepi poneka "odgojna". Sretna sam što se od šamara nije "popravio". Jer sam u međuvremenu naučila da dijete koje uspijemo "popraviti" batinama, nismo popravili, nego SLOMILI.
(nastavlja se)
Post je objavljen 04.12.2009. u 08:01 sati.