Pregled posta

Romano Bolković

1.

Što slavne nagoni na pisanje autobiografija? Otkud tolike biografije celebrities? Zašto ne mogu ostati AB – anonimni i bogati?; pitanja su intrigantna gotovo kao pitanje svih pitanja: Gdje žive mali golubovi?
Unatoč riziku da čitatelja unaprijed obeshrabrim prostranim knjiškim policama, u potrazi za odgovorom posegnuo sam za vidljivim djelom Pierrea Menarda, autora Don Quixotea; Menardov famozni spis "q", u hrvatskoj notaciji i Grčićevoj redakciji "r"-spis, tvrdi:

"Definicija" grofice de Bagnoregio, u "pobjedničkom svesku" – izraz potječe od drugog suradnika, Gabrielea d'Annunzija – što ga jednom godišnje objavljuje ova dama, da ispravi neizbježna novinska zastranjenja i "svijetu i Italiji" predoči svoj izvorni lik, koji je često izvrgnut (upravo zbog ljepote i postupaka) pogrešnim i brzopletim tumačenjima.

Ovaj Borgesov scherzo, izgovoren intonacijom onoga što u engleskom nazivamo "effete snob", daje nam radnu hipotezu: svaka biografija slavne osobe – njena definicija, dapače – neminovna je korekcija medijskih patvorina kojima su slavni izvrgnuti upravo zbog toga jer su - celebrities.

No, poduzmimo i drugo istraživanje.

U Drugim istraživanjima Borges citira Wildea koji pripisuje ovu šalu Carlyleu: Michelangelov životopis koji izostavlja svaki spomen djela Michelangelovih. Nakon prigodne sofisterije, Borges zaključuje:"Šala Carlyleova predviđa našu suvremenu književnost: godine 1943. zvuči kao paradoks životopis Michelangelov koji trpi ikakav spomen djela Michalangelovih".

Ovo odvajanje života od djela - pokušat ću pokazati na kraju svoga izlaganja - možda je ne najmanji prilog koji nebrojeni ghost-writteri i drugi mogu dati kao svoj obol borbi protiv – totalitarizma.

Romansirane biografije slavnih, što odišu nesnosnim mirisom krizantema, dolaze nam ne samo post festum, nego načelno prekasno: njihova naracija počinje u točki kad su događaji o kojima će u njima biti riječi već prošlost, koju čak ni glazba, unatoč Wildeovoj opasci, ne može promijeniti: oni s prošlost koja je prošla. Svaki pokušaj da se isprave neizbježna novinska zastranjenja i predoči vlastiti izvorni lik, dirljiva su svjedočanstva taštine. One taštine koja je u paroksizmu estetizacije vođe uskliknula:"Hoću od svoga života načiniti remek-djelo!". Vođa o čijem je uskliku riječ, Benito je Mussolini.

2.

Čvrsto sam uvjeren u postojanje ranijih izvora, no ja pamtim da je o životu kao umjetničkom djelu u svom djelu Confessiones o svome životu pisao Sveti Augustin. I vrag može citirati Sveto pismo za svoje potrebe, pa i ja Ispovijesti kao primjer biografske literature slavnih, no spomen najslavnijeg otačkog teologa nije slučajan. Augustin će nam prvo pružiti primjer vlastitim životom, a potom nas uvesti i u Sveto pismo. Usred krize i u predvečerje konačnog obraćenja, Augustin u Ispovijestima kaže da je u to vrijeme tražio samoću, iz današnje perspektive sasvim neshvatljivo, no u – Milanu. Očajavajući nad svojim beznadežnim i bijednim stanjem, Augustin je vapio de profundis:"A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?".
Odgovor koji je začuo imao je dječji glas:"Tolle - lege, tolle - lege! - Uzmi i čitaj!"
Augustin je uzeo Sveto pismo i, pomalo praznovjerno, zaustavio se na ovom mjestu:

"Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim 13,12-14).

Za prvog čitanja Augustinovih Ispovijedi strahovito sam se mučio s tim nevjerojatno glatkim tekstom: otpor mi je pružala upravo njegova tečna čitljivost; imao sam dojam da Augustin laže, da mu je uvjerljivost retoričke, a ne logične, najmanje duhovne naravi. Augustin, profesor govorništva, učinio je sve što je u njegovoj persuazivnoj moći da nas uvjeri u autentičnost svoje konverzije. Nikada se nisam oslobodio te impresije, ma koliko bogohulna bila. Kažem: sve ispovijesti dolaze prekasno, i nisu više do malodušno kajanje. Glavnina literature ovoga žanra imat će, očit ili manje izražen, pathos pokajništva. Sama činjenica da se obraćaju nama, javnosti, a ne Bogu, ili sebi, po sebi je dovoljna optužba: Što mi imamo s grijesima slavnih? Mi ih ne možemo otpustiti; možemo ih jedino prepričati. Što mi imamo s grijesima slavnih, osim ako trač ne shvatimo kao svojevrsnu indulgenciju: ljubav za daljnjeg svoga.



3.

Jedan od većih bestsellera u povijesti žanra svakako je ovdje mnogospominjano Sveto pismo. Za one koji knjigu još nisu pročitali pokušat ću ukratko kazati da je riječ o svojevrsnoj božanskoj biografiji u smislu ekonomije spasenja: posljednja je svrha svekolike božanske ekonomije ulazak stvorenja u savršeno jedinstvo Blažene Trojice. Daleko bi nas sada odvelo kad bismo sve tumačili kako i zašto se to zbiva, ali je kao kuriozitet dovoljno spomenuti da već i sam Dragi Bog, koji je u ruhu Duha Svetoga inspirirao svoje pisare, imao potrebu za "definicijom", da ispravi neizbježna zastranjenja i "urbi et orbi" predoči svoj izvorni lik, koji je često izvrgnut (upravo zbog ljepote i postupaka) pogrešnim i brzopletim tumačenjima. Nevježa koji se s tekstom susreće prvi put, začudit će se kako nakon prvog izvješća o stvaranju (Post 1, 1-2, 4a) istom slijedi drugo (Post 2, 4b-24)! Da ponovim u slow-motionu: ako je Biblija Sveto pismo, onda je svako slovo nepromjenjivo; ako je svako slovo i svaka riječ i svaka stranica Svetoga pisama bogonadahnuta, otkuda Dragom Bogu potreba da se pojasni? Zašto je Bog osjetio da je nedorečen, veliko je pitanje, i nadilazi ne samo okvir ovoga članka, nego i cijelu povijest: teološki koncept znan kao Deus otiosus, koji se koristi u opisivanju Stvoritelja koji se većma povukao iz svijeta stvorenog i nije više involviran u dnevnu operativu, čuva taj smisao nedorečenosti Božjeg Djela, odakle valjda i potreba za onime što danas poznajemo kao Opus Dei. Bilo kako bilo, nakon Prvog izvješća o tome kako Bog stvara ordo ab chao, u dopunjenom se izdanju Drugog izvješća posebno elaborira opomena da čovjek ne može zadirati u Božje područje a da ne bude kažnjen. Iako je Dragi Bog toliko moćan da u tri rečenice stvori (generatio) - 1U početku stvori Bog nebo i zemlju. – razori (degeneratio) - 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. – i obnovi (regeneratio) - 3 I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.- Svijet iz kojega će nas doskora istjerati, za zamijetiti je da je čak i Bogu trebala korektura: pobjednički svezak Drugog izvješća, kako će ga kasnije nazvati d'Annunzio, kojega je Bog već intuirao u svojoj vječnoj biti.

4.

Trač kao ljubav za daljnjeg svoga nadahnuo je i klasične uzore žanra. Iako nisam europocentrik, citirat ću tek Grke i Rimljane, da olakšam praćenje.
Jedan od najvećih tračera slavnih, svakako je Diogen Laertije, pisac biografija grčkih filozofa. Tipično, o njegovom se životu gotovo ništa ne zna, osim posredno, po njegovom djelu: da je žensko, bio bi Splićanka, lajona. Njegov je modus operandi karakterističan: isprva će nas doksografskom serioznošću obavijestiti da je Tales prvi koji je govorio o besmrtnosti duše, da bi samo par redaka potom lajavošću peškaruše krenuo s nagađanjima o razlozima zbog kojih se Tales nikada nije ženio, iako je volio – kao kasnije Tolstoj, o čemu će pak posvjedočiti Harms – djecu. Laertija možemo razumjeti: grčka je mitologija nebrojenim naraštajima ostala neshvatljiva upravo zbog lišenosti svijesti o njenoj autentičnoj tabloidnosti.
Zastanimo tu na tren, jer je vrijeme da se pozabavimo i pitanjem forme, koja je u svakoj pravoj umjetnosti - a o nekakvoj se čak i u ovom žanru radi - njen istinski sadržaj. Zašto spominjem tabloidnost? Čemu senzacionalizam?
Senzacionalizam nije mentalno stanje, nego prezentacijska forma tabloidnog žurnalizma - tim riječima bi rodonačelnik novinskog senzacionalizma u ovom podneblju, kontroverzni Denis Kuljiš, otvorio "Uvod u senzacionalizam", kurs novinske morfologije s kojim bi valjalo započeti novinarsku izobrazbu, umjesto da se, kao i na svakom studiju, prvo dohvaća neko Aristotelovo djelo. Tvrdim, Kuljišu usprkos, da je za to znao već i Aristotel, jer, znali su i Grci prije njega: uzmimo Edipov slučaj, kao presudan po cjelokupnu povijest starogrčke samospoznaje, što je imalo reperkusija i u ukupnoj povijesti svjetskoga duha. Što dakle radi Edip, da ukratko prepričamo za one koji uz današnji tempo života ne stižu prikupiti sve informacije: čovjek se ženi vlastitom materom nakon prethodnog patricida – nažalost, ubija vlastita oca.
Shit happens.

I mada je priča o Edipu praslika našeg dolaženja k sebi, osobne i svjetskopovijesne spoznaje i ujedno prividnosti te spoznaje, i iako je to storija o našem neizbježnom udjelu u vlastitoj neminovnoj propasti, jamčim da je danas nitko ne bi prepričavao da nema senzacionalističku formu: taj nadnaslovni spin koji kao formalni conditio sine qua non spominje Kuljiš: jest da je to sudbinska priča, ali priče o sudbini ne bi bilo bez nadnaslova – Ubio oca, oženio majku! Jasno, trebali bismo čuti i Edipovu verziju.



5.

Sličnost između Grka i Rimljana pokušao je istaknuti neosporno najčuveniji biograf znamenitih u povijesti ovoga žanra, Lucius Mestrius Plutarhus, zapamćen kao Plutarh. Besmrtno Plutarhovo djelo paralelne su biografije koje je Zdeslav Dukat na hrvatski preveo nazivom Usporedni životopisi. Ovi će životopisi u hrvatskoj kulturi, poglavito političkoj, imati fatalan utjecaj. Evo kakav:
U uvodnom paragrafu biografije o Aleksandru Velikom, Plutarh veli da ga ne zanima toliko sama povijest, koliko upliv čovjekovog karaktera, bio on dobar ili loš, na živote i sudbine ljudi, bili oni bližnji, ili pak daljnji. Spominjući Cicerona, Plutarh će kazati da je Katon tako uzvisio Ciceronov konzulat u govoru narodu, da su mu izglasali najveće počasti ikada nekom ukazane, nazvavši ga Ocem domovine. Doduše, sam Ciceron to nigdje ne spominje, dapače, u govoru protiv Pizona veli da mu je taj naziv dao Katul u Senatu, ali, dobro, to su ta zastranjenja i potreba za "pobjedničkim sveskom" i definicijom na koje smo već navikli. Nu, kakve to veze ima s nama današnjima, biografijama slavnih i Hrvatima?

Plutarh je pisao usporedne životopise: izabrao je po jednog Grka i Rimljana, komparirajući karaktere. Hrvati bi, kako sam savjetovao prije par ljeta dobrom profesoru Ivi Bancu, pametno učinili kad bi napisali svoje Paralelne biografije, pri čemu potreba za komparacijom života dvojice velikana otpada: u hrvatskoj povjesnici, naime, svaki čestiti muž an sich inkarnira usporedne životopise. Jedan u nenarodnom režimu, drugi u obnovljenoj državi. Jedan komunistički, drugi nacionalistički. U onoj uvodnoj opasci o Michelangelovom životopisu koji apstrahira od spomena djela Michelagelovih, Borges kaže da je "stvarnost tako složena, povijest tako fragmentarna i pojednostavljena da bi jedan sveznali promatrač mogao napisati beskonačno, ili gotovo beskonačno, mnogo životopisa jednog čovjeka koji bi isticali nezavisne činjenice i kojih bismo morali pročitati mnogo prije negoli shvatimo da im je protagonist isti." U Hrvatskoj je to norma. Recimo, životopis osobe koja je 1967. digla glas u Saboru protiv potpisnika Deklaracije o jeziku; četrdesetak godina kasnije zatičemo je na Kubi, u posjeti Castru; cijelo to vrijeme, čovjek je antifašist. S druge strane, usporedo se odvija oprečan život: ta ista osoba par godina nakon 1967. skonča u zatvoru kao nacionalist; dvadeset godina kasnije, jedan je od predvodnika nacionalnog pokreta opasnih namjera; pjeva Juru i Bobana, iako bez sluha i volje…Dva naoko isključiva, kontradiktorna života, dvije usporedne biografije koje se - dopustimo si teorijsku slobodu - ipak u bespuću sijeku. Kao i ona prethodna, Oca domovine, nazvanog tako po Aralici, koji nije bio Katon, jer je to časno ime, ako je vjerovati Berkoviću, u nas pripalo Vladimiru Primorcu, dočim bi Ciceron bio Vlado Gotovac. Otac domovine ne samo da je školski primjer tih paralelnih životopisa ostvarenih u jednom životu, nego je ta dvostrukost života Franje Tuđmana uvjet mogućnosti njega kao Oca domovine – Boris Buden obrazlaže zašto:

"Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom.(…) Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije - mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer."

Kad shvatimo kako je Otac domovine, kao konvertit, bio medij općedruštvene konverzije, razumjet ćemo i današnju potrebu za medijem druge tranzicije: one koja bi pljačkašima omogućila legalizaciju opljačkanog. U riječ, da biografije slavnih privedemo kraju, traži se osoba koja bi svojom biografijom epitomizirala nasušnu potrebu ozakonjenja nezakonito stečene imovine. Prelazak je to iz od prvog "Kuma" k drugom: Hrvatska danas kao dona treba Michaela, ne Vita Corleonea. Neophodno je dakle izabrati čovjeka koji će samom svojom pojavom jamčiti oprost grijeha, jer, ako je on, kao lopov, mogao postati predsjednik, onda je svakome oprošten njegov zločin. Hrvatski predsjednik će biti netko tko to postaje ne unatoč, nego upravo zbog sumnjive prošlosti: samo takav jamči mogućnost konverzije i trenutačne promijene identiteta. Hrvatska ne treba pravednost: u takvoj perspektivi, Hrvatska bi bila zatvor a rešetke na granicama. Hrvatska treba aboliciju: legalizaciju opljačkanog i sveopću amnest/ziju. Naši su tabloidi prepuni kandidata za nove Usporedne životopise. Za Pantovčak, drugim riječima.

6.

Na kraju, vratimo se na početak, i objasnimo uvodnu napomenu o odvajanju života od djela kao doprinosu pisaca biografija slavnih borbi protiv totalitarizma. Konačno, čemu uvodni spomen Ducea?
Ne bih volio dovršiti ovaj mogući Uvod u biografije slavnih bez da ukažem na specifičnu dimenziju biografije Benita Mussolinija. Spomenuto je da je Duce od svoga života htio načiniti remek-djelo. "Hoću dramatizirati svoj život!", govorio je. Mussolini estetizira politiku: politika inkorporira estetsko kao uzvišeno, pa stoga mora suspendirati umjetnost kao autonomnu oblast lijepog, a ljepotu kao autonomnu estetsku kategoriju. Umjetnost je tu tek kontraforni sustav politike kao umjetnosti vladanja, čiji je program zapravo estetski besprijekoran: nema tu nikakvog drugog sadržaja, doli same forme, koja glasi: Hoću vladati!
U vrijeme dezideologiziranih populista, ova je lekcija opominjuća. Jer, na kraju, evo kako se ovih dana podudaraju biografije slavnih:

Nedavno je predsjednik socijaldemokrata, Zoran Milanović, učinio veliku uslugu predsjedničkom kandidatu Milanu Bandiću: proglasio ga je čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja. Ako je tome tako, vrlo je velika nevolja snašla Bandićeve takmace; pročitajmo jednu od presudnih rečenica Obamine autobiografije:

"Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“

On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley.

U konačnici, izvor je priče, pa tako i svih biografija slavnih, u čitatelju. Trač, priča pričana ustima mnogih, kroz nebrojene narativne instance, starodrevan je palijativ protiv napasti shvaćanja života kao umjetničkog djela: trač depatetizira. Postmoderna literatura, pa i (auto)biografska, tome je neobično vična. Umnažanje narativnih instanci, pa i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom ideje o čitatelju kao konačnom izvoru teksta. To umnažanje, i konzekventna nemogućnost dopiranja do prateksta, sugeriraju da izvor naracije nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju, budući da u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, to jest, ono smo što čitamo. Knjiga je zrcalo koje pokazuje što god čitatelj može vidjeti. Izvor neke knjige, urtekst, nije u svijetu, nego u nama: to nije pisac, nego mi sami.

Zato je na nama tolika odgovornost.

Pa i za biografije slavnih.

Post je objavljen 03.12.2009. u 23:32 sati.