Dok je Isus kao Čovjek živio na zemlji, kud god bi išao i gdje god bi dolazio uvijek ga je pratilo mnoštvo svijeta. Svojim riječima i svojim djelima izazivao je pozornost. Evanđelist Matej nam i danas donosi jedan takav događaj. Isus je na jednoj gori pokraj Galilejskog mora. K Njemu dolazi silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogim drugima. Polažu mu ih do nogu, a On ih liječi. Gledajući kako svi ti bolesnici ozdravljaju mnoštvo se divi Isusu i daje slavu Bogu. Oni su bili sretni zbog ozdravljenja, a Isus im želi dati mnogo više...
Isus im želi dati istinsku hranu za život. Gleda taj silan narod koji je kao ovce bez pastira i sažali se nad njima: „Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putom". Sva ta ozdravljenja ne znače ništa bez „istinske hrane za život" (usp. Iv 6, 54). A Isus im želi dati upravo to - život u izobilju jer On, Pastir Dobri došao je da njegove ovce život imaju, u izobilju da ga imaju (usp. Iv 10, 10). On im želi dati hranu od koje nikada više neće ogladnjeti (usp. Iv 6, 33.)
Učenici ne shvaćaju što Isus govori. Nije im jasno kako On misli sa nekoliko kruhova nahraniti toliko mnoštvo. Oni gledaju svjetovnim očima, tako i razmišljaju i zato i ne vide nikakvo rješenje. Koliko smo puta i sami bili u sličnim situacijama? Koliko smo puta u mnogim našim teškim životnim prilikama ili neprilikama (kako god hoćete), i sami razmišljali kako nema rješenja ni izlaza?
A Isus ima rješenje. On uvijek i za svaku situaciju ima rješenje.
Uzeo je sedam kruhova i ribe, zahvalio, razlomio i davao učenicima da oni daju mnoštvu. Svi su jeli i nasitili se. A još im je i preteklo. Ono malo što su imali u Njegovim rukama postaje neizmjerno mnogo. Isus daje pravi „kruh s neba" (usp. Ps 78, 24) i s Njim imamo upravo onaj „kruh svagdanji" za koji molimo u Gospodnjoj molitvi Oče naš. On se brine za sve naše potrebe u životu. Ali na žalost mi tako često posumnjamo u to.
Zar često ne postupamo upravo onako kako postupiše i učenici? Sa sumnjom i u nevjerici? Oni su se pitali otkud im u pustinji toliko kruha da bi mogli nahraniti silan narod. Iako su do tada vidjeli mnoga Isusova čudesa oni i dalje mozgaju i sumnjaju? Zar i mnoge naše molitve nisu izrečene sa sumnjom da će biti uslišane? Koliko puta smo pogrešno postupali cijeneći upravo okolnosti onako kako ih vidimo očima tijela i uzdajući se samo u sebe, a bez vjere i pouzdanja da Bog može u našem životu „učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti i zamisliti" (Ef 3, 20)? Dopustimo sebi ući u vlastito srce i iskreno tražiti odgovor na ova pitanja. Možda se nad odgovorima i te kako zamislimo.
Isus ne samo da daje pravi „kruh s neba", nego je On sam taj „kruh života" (usp. Iv, 6, 35) koji primamo u Euharistiji. On je Izvor Života i hrana koja krijepi i daje snagu na životnom putu. Klonemo li pak na tom putu On je tu da nas čudesno podigne.
Ako uistinu susrećemo Živog Isusa u Euharistiji....i ono naše malo postat će neizmjerno mnogo.
Ljiljana
Post je objavljen 02.12.2009. u 17:11 sati.