Nakon nekoliko mjeseci rada sa hendikepiranim osobama, kad sam mislila da sam vidjela sve što se može vidjeti i da sam naučila o ljudskoj patnji sve što se može naučiti, moja uloga prevoditeljice me odvela na otok Brač.
Organizacija Handicap International za koju sam radila tamo je provodila program "Psihološka podrška izbjeglicama i prognanicima", naziv koji ne govori ništa u odnosu na ono što sam tamo iskusila. Ovdje ću vam jednostavno prekopirati tekst koji sam već jednom napisala o tom iskustvu a koji je bio objavljen u e-novinama. Nakon toga ću objaviti zadnji dio ove serije "Dijete je osoba". Tek u zadnjem dijelu ću napisati tekst koji će potpuno odgovarati naslovu, a sve ovo dosad, samo naizgled nema veze sa istim.
Naime, rad za humanitarnu organizaciju Handicap International je najbolje što mi se u životu dogodilo kad je riječ o radnim mjestima, a radnih mjesta sam promijenila toliko da mi možda ne bi ni vjerovali da počnem nabrajati. Rad sa hendikepiranim osobama i rad sa izbjeglim i prognanim osobama su bili samo neka vrsta pripreme, senzibilizacije za ono što sam kasnije, pri samom kraju rada naučila i doživjela.
Prošlo je ohoho godina otkada je ta humanitarna organizacija otišla iz Splita, a ovo je u stvari prvi put da temeljito opisujem svoja iskustva iz razdoblja kada sam radila za njih. Neka od tih iskustava su mi doslovno i zauvijek promijenila određene stavove u životu i obogatila me. Zato im posvećujem ovoliko slova, zato imam potrebu ta iskustva podijeliti.
***************************************
Jebeš otok koji Bosne nema
Oni su ludi... oni su ludi... i ja sam luda... svi smo ludi... cijeli svijet je poludio.....prolazilo mi je kroz glavu dok sam gledala i slušala vijesti o granati bačenoj na sarajevsku tržnicu... Prijatelji su mi znali reći, kad bi se ja rasplakala na slike užasa u Bosni, da plačem „k'o da tamo imam nekog svog”. Pitala sam ih zar treba nekog imati „tamo”? Zar nije, uostalom, svaki nevini čovjek koji pogine, netko naš? Smiješni su ljudi nekada, potpuno nedokučivi. I zašto sam se onda ja morala osjećati „čudnom”? Zato što oplakujem Sarajevo, a tamo „nikoga svoga nemam”? Ako stvarno misle da u Sarajevu tada nisu nikog imali za oplakivanje, onda, što se mene tiče, nikad, nigdje, nikoga neće ni imati...
Kažu da Bog svakome u životu da onoliko tereta koliko može podnijeti, i ja sam mislila kako su zato ti užasi daleko, jer da su bliže, da mi se dešavaju pred nosom, ja to ne bi mogla podnijeti. Ne, bilo bi mi much too much. Ali sudbina se pobrinula servirati mi ono čega sam se najviše bojala. Užasi su ipak stigli do mene. Kroz priče onih koji su ih proživjeli. I preživjeli.
Te sam se ratne godine zaposlila kao prevoditeljica u jednoj francuskoj humanitarnoj organizaciji. O „humanitarcima” sam imala otprilike isti blago cinični stav kao i većina ljudi sa ovih prostora. Njihova najveća zasluga je bila ta što su nas zapošljavali u teško ratno vrijeme. I tu otprilike počinje i završava sva korist koju smo od njih imali.
Nisam ni najmanje vjerovala u njihove humane porive, nego došli ljudi malko vidjet rat uživo, dosadno im tamo na tim njihovim Zapadima. Premalo krvi, za njihove adrenalinske potrebe. A ovdje brate u potocima...
Moj posao je bio prevođenje sa hrvatskog na francuski i obratno, u programu Psihološka podrška izbjeglicama i prognanicima. Izbjeglice su bile uglavnom iz Bosne, i bili su smješteni po bivšim hotelskim kompleksima otoka Brača. Moj neposredni nadređeni se zvao Luc, bio je najbolji šef kojeg sam ikada imala, i najbolji humanitarac kojeg sam ikada upoznala.
Luc mi je pričao mnoge priče a ja sam ga već po dužnosti slušala, mudro kimajući glavom, a u sebi misleći kako je naivan i optimističan i kako je u biti smiješan u svom entuzijazmu. On će nama kao pomoći? Hej, čovječe, pa ovo je Balkan, tu nema pomoći, bogovi u čija imena smo se kleli, i klali, odavno od nas digli ruke. Nikakva psihologija Balkan ne liječi...
Al' rekoh ajd' pusti čovjeka, naučit će.
Prevarila sam se. Luc je ipak nešto znao, i to što je znao mi je i dokazao. On nije puno znao o izbjeglicama iz Bosne, istina. Još manje o Balkanu kao takvom, krvavom uglavnom. Ali je znao puno o ljudskim tugama koje eto imaju neke univerzalne manifestacije, jer je izgleda ipak, u grudima svakog čovjeka na svijetu kucalo srce, a srce svakog čovjeka izgleda ipak kuca samo dok mu i duša živi. Dok mu duša vidi smisao.
Izbjeglice su ljudi kojima je netko oteo smisao. Došli su neki drugi ljudi, čudni, bijesni, i natjerali ih da napuste sve što su znali, imali, i voljeli. Strpavši sav život u plastičnu vrećicu, a neki čak nisu imali vremena ni za to. Nekim izbjeglicama je pobijeno pola familije na njihove oči. Pa to što su se oni sami uspjeli spasiti, i nisu smatrali nekom sretnom okolnošću. Pa su zašutili, od tuge. Zanijemili. K'o za zauvijek.
E, tu upadamo mi. Ja i moj šef Luc. Dolazimo u njihove izbjegličke sobe, i sve onako ležerno, pokušavamo ih natjerati da o tim užasima pričaju. To je bio osnovni smisao naše psihološke podrške. Da ih nekako motiviramo da progovore. Sa nekima je to išlo skoro pa lako, a sa nekima nije išlo uopće. Zašutili, kao da su zavjet dali.
Ja sam te ljude i njihov način poznavala donekle, jer sam prije rata kao turistički vodič obišla Bosnu uzduž i poprijeko. U sjećanju mi ostale kafe kojima su uvijek velikodušno i prostodušno nudili svakog putnika i namjernika. Ko zna jesu li još tako gostoljubivi, pitala sam se na putu prema njihovim izbjegličkim sobicama.
Ulazimo kod Senada, čovjeka u poodmaklim godinama, koji riječi nije progovarao o ratu i svemu što mu se tijekom njega izdešavalo. Nismo ni ušli, a Senad nas nudi kafom. Sav mršav, nekako uvučen u sebe, pogrbljen i bolan, ali nudi kafom, bolan...
Posjećivali smo ga Luc i ja barem triput tjedno ali Senad o svemu, samo o ratu niti riječi. Mi smo doduše znali njegovu priču, sina su mu ubili na kućnom pragu. Hladnim oružjem. Također i ženu. Istim oružjem. Potom zapalili sve. Ipak, jednog dana, nakon skoro puna 4 mjeseca upornih posjeta i litara ispijene kafe, Senad je progovorio. Iznenada, usred neobaveznog čavrljanja o teškoj dalmatinskoj vrućini i cvrčcima koji čovjeku ni po danu ni po noći ne daju spavati.
- Reći ću vam.
Ja i Luc se značajno pogledamo. Napokon, pomislimo.
- Vako je to bilo. Iz šume su Njemci nagrnuli ko vuci i upali u našu avliju, moja majka je bila u bašći i nije stigla ni...
Pogledam u Luca zbunjeno. O čemu li to Senad priča? Luc mi glavom nervozno daje znak da prevodim. Nestrpljiv da čuje. Okrenem se opet prema Senadu, koji je pričao ravnomjernim glasom, kao da čita retke iz neke knjige. Nije gledao u mene, a ni u Luca. Gledao je ravno u onu bašću. U koju su upali Njemci jednog dana ko vuci iz šume. I metkom u čelo ubili mu majku.
Da, Senad je progovorio. Nastavio tamo gdje je jednom davno i zašutio. Prije puno godina. Da, Senad je progovorio, kao što smo i htjeli. Al' čovjek krenuo s reda. Nije Senad zašutio u ovom ratu, nego još u onom... moje suze su tekle paralelno sa njegovom pričom i ja nikada neću zaboraviti stakleni pogled zamrznut užasom u tim Senadovim očima.
I prevodim Lucu sa nekom sadističkom potrebom da ga predoziramo Senad i ja, nek osjeti užas u svoj njegovoj divoti, nek shvati u kakvu zemlju je došao, neka čuje blues o Balkanu iz prve ruke onoga koji nije uspio biti dijete zbog prvog, niti mirno ostariti zbog drugog krvavog rata... cijeli svoj život taj stari, umorni ljudski stvor nije nikom ispričao kako su mu ubili majku pred njegovim očima, kako je vrištao još satima nakon što je bio na sigurnom i kako mu se vrisak još nije bio ni stišao, a već je bio prekinut drugim vriskom, u drugom ratu, dok je gledao kako mu na kućnom pragu, ovaj put ne Njemci nego neki do jučer „naši”, ubijaju sina i..
Otišli smo od Senada Luc i ja šuteći, poklopljeni prevelikom količinom nepodnošljive tuge i besmisla. Imala sam osjećaj da ću nakon Senada moći podnijeti svaku priču. Luc mi je objasnio da bi bilo dobro da pokušam ne plakati dok prevodim te priče. Jer da moram imati „profesionalnu distancu”.
Meni se stislo nešto u grlu, i nekako sam slutila da od mene nikada profesionalca neće biti. Ali sam odlučila bar pokušati. Uostalom, kao što rekoh, bila sam uvjerena da nakon Senada više neću moći plakati na ništa što čujem u životu...i ne bi, sigurno. Da nije bilo jednog prozora.
Taj dan više nismo posjetili nijednu izbjegličku sobicu.
Sutradan smo imali u planu jedan bračni par iz Travnika. Putem do njihovog hotela, Luc mi je rekao da oni isto nisu baš puno ispričali o svemu što im je rat odnio. I rekao mi je da se lako prepoznaju ljudi koji još iz sebe nisu izbacili traumu. Kaže, oni koji nisu verbalizirali svoje tuge, najčešće se žale da ih „nešto stišće u prsima”. Pogledam ga u nevjerici, a on mi samouvjereno kaže: Vidjet ćeš sad.
Ulazimo dakle u sobicu tog starog bračnog para iz Travnika. Nude nas kafom, sjedamo i započinjemo uobičajeni ležerni razgovor o zdravlju i vremenu.
- Pa kako ste nam danas?
- Dobro sinko, dobro hvala Bogu. Nego me nešto stišće tu u prsima, odgovori nam stari, pokazujući rukom mjesto na grudima gdje ga je „nešto stiskalo”.
Luc me pogleda onim šta-sam–ti-rekao pogledom, a ja, osjetivši nagli poriv da im bar nekako pomognem, da im bar i nespretno, laički, olakšam tugu koja im je stiskala grudi, upitam: „A, što ne otvorite malo prozor? Jako vam je zagušljivo tu u sobi...”
Stvarno, zrak je u sobi bio težak i ustajao od nedostatka kisika, bilo je očito da se prozor rijetko otvarao iako je bilo toplo kako već na Braču bude početkom ljeta. Pao mi na pamet jedan Bračanin što je baš jučer u kafiću, lijeno zavaljen u svojoj stolici rekao: „Ajde bogati mala, šta žališ te izbjeglice, vidi ovo sunce i more, vidi ove lipote! A ko zna odakle su oni došli, da nije rata ne bi se nikad bili ni makli iz onih svojih pripizdina! Još im je i lakše nego nama, država ih hrani, a mi bome moramo rintat za male pare!”
Zaprepaštena, okrenula sam se na peti i otišla jer da sam ostala vjerojatno bi se bila skroz neprofesionalno razjarila i razbila mu bahatu neljudsku glavu a potom ga utopila u njegovom lijepom plavom moru bez imalo grižnje savjesti.
Trgnem se iz misli i obratim pažnju na starog Travničanina sjetivši se da sam ga pitala zašto pobogu ne otvori prozor, pa tu se jedva diše.
Stari me pogleda, pa kaže:
- A što ću bolan otvarati prozor.
- Kako što ćete otvarati prozor? Pa toplo je vani, a lakše bi i disali da pustite malo svježeg zraka u sobu?
- Ma jok. Što ću bolan otvarati prozor. Kad mi vani nema... Bosne.
Nikad od mene profesionalca. Nikad...
Post je objavljen 02.12.2009. u 11:18 sati.