Pregled posta

Zbirka proslavljenih eseja Oscara Wildea objavljena 1891. pod naslovom'Intentions obuhvaća četiri eseja u kojima do punog izražaja dolazi njegova prodornost uma, britka duhovitost i vrhunski stil. U tim esejima, napučenim epigramsko-aforističkim konstatacijama, Wilde se iskazuje kao kritičar, pisac estetičkih i inih rasprava u najvišoj tradiciji filozofskoga dijaloga, tako da ne čudi što je T. S. Eliot tu esejističku zbirku proglasio, najboljim dijelom njegove ostavštine.
U eseju "Ocvat laganja" (The Decay of Lying), napisanom u formi dijaloga, uranjajući kroz ležeran razgovorni ton u duboka promišljanja o samoj biti i naravi umjetnosti, Wilde žali zbog sve izraženijeg usmjerenja umjetnosti na puke činjenice i zapostavljanja mašte/laganja. Kao velik poklonik paradoksa ustvrđuje, primjerice, da život oponaša umjetnost mnogo više nego što umjetnost oponaša život i da je pravi cilj umjetnosti – laganje, tj. kazivanje lijepih neistinitih stvari.
Esej "Pero, kist i otrov" (Pen, Pencil and Poison) posvećen je zazornom Thomasu Griffithsu Wainewrightu, devetnaestostoljetnom likovnom kritičaru i višestrukom trovaču, živopisnoj osobnosti, londonskom dandyu u kojem se profinjen umjetnički senzibilitet isprepleo sa zločinačkim sklonostima.
U eseju "Kritičar kao umjetnik" (The Critic as Artist), također dijalogu, Wilde stavlja kritičara uz bok umjetniku prema snazi i ljepoti umjetničkoga izražavanja, ustvrđujući da vrstan osvrt ili izvedba umjetničkoga djela vrijednosno ne zaostaju za samim predloškom. Na svakoj stranici ovog eseja briljantni književni stilist pokazuje nerazlučivost kritičkog mišljenja i kreativne imaginacije, prožimanje što vodi u obama smjerovima.
U eseju "Istina maski" (The Truth of Masks) paradira blistavim znanjem pojedinosti o tome na kakav se način kostimske pretpostavke upleću u dramaturški mehanizam gotovo svakoga pojedinog Shakespeareova djela. Za razliku od onodobne književne i kazališne kritike koja je Bardove drame čitala kao genijalna pjesnička djela i zanimala se samo za dijalog i njegovu interpretaciju, Wilde ih čita kao teatrolog ili kazališni semiolog.

Oscar Wilde (Dublin, 1854-Pariz, 1900), irski dramski pisac, pjesnik, esejist i prozaist, nenadmašan kozer koji je vladao razgovorima u književnim salonima. Godine 1895, na vrhuncu karijere, optužen je za homoseksualizam i osuđen na dvije godine zatvora. Ostatak života proveo je u besparici u Parizu. Važnija djela: drama Vera ili nihilist (Vera, or The Nihilist, 1880), Pjesme (Poems, 1881), Sretni kraljević i druge pripovijesti (The Happy Prince and Other Tales, 1888), roman Slika Doriana Graya (The Picture of Dorian Gray, 1891), drame Saloma (Salomé, 1893), Žena bez važnosti (A Woman of No Importance, 1893), Idealan muž (An Ideal Husband, 1895), Važno je zvati se Ernest (The Importance of Being Earnest, 1895), esej Duša čovjeka pod socijalizmom (The Soul of Man under Socialism, 1891), Balada o Readingu (The Ballad of Reading Gaol, 1898), dugo pismo De profundis (1905).