Marketing
1.12.2009.
Evo prošao je i taj dan.Moj sin je bio presretan.Juče mu je bio rođendan.Prije 15.godina u Petrovoj bolnici u Zagrebu rodio se moj sin,starosti 32.tjedna,1.880 kg/43 cm.Proveo je 15 dana u inkubatoru i 30.12.stigao u "svoj"dom.Došao je kako bi nam uljepšao život.
Radovao se jako svakoj čestitki na Fejsu,svim gostima,poklonima i čestitki ovdje na blogu.Mislim da mu je stvarno bio poseban dan.Imao je puno gosti.bio glavni i na kraju rekao kako je lijepo imati 15 godina jer više nije mali.Sada je zaista veliki,ali rastom.Nije za vjerovati kojom brzinom raste ono malo djetešce.Sada bi bio viši od 160 cm kada bi mogao ispraviti noge i stajati.E, da jedino je to ono što on nemože.Stajati,hodati,pisati,samostalan biti-sve su to za njega nepoznanice.Često mi se u početku nametalo to pitanje,zbog čega?zašto baš meni?koji je razlog?Ali odgovor je stizao polako.Sada sam potpuno sigurna da razlog zna samo dragi Bog,jer on zna zašto.Sinoć smo se zapitali i kako baš na taj datum.Prije točno 20.godina mi smo u Bosni uselili u naš stan koji smo dogradili u obiteljskoj kući moga supruga nakon 8.godina podstanarstva.Konačno pomislili da je mukama kraj.Sve do 3.3.1992. i početka naše nesreće.Iz kuće smo ponijeli ono najbitnije-živote,obiteljske slike i Bibliju.Sve važno bilo je uz nas.Zato je rođenje moga sina bio najljepši poklon koji smo mogli dobiti na dar.Sretne su bile njegove sestre /tada su bile 12 i 13 godina i željno čekale brata/,mi roditelji,bake,djedovi...svi.Zaboravili smo tada na kuću,probleme i posvetili se sinu.Odmah po rođenu moga sina,rečeno je da se ne nadamo puno jer je treći dan kritičan.Kada je prošao treći,rečeno je kriza je i sedmi dan.Ali dočekali smo i sedmi.Ovaj moj veliki borac za život išao je naprijed prkoseći svemu.Pri izlasku iz bolnice opet šok.Saznanje da je jako skočen,ima velike otvore na glavi,mora na fizikalnu terapiju puno odlazaka na liječenja-šokiralo nas je i bio je to veliki udarac svima.Ja sam krenula s njim na terapije.Onu sobicu u kojoj smo živjeli prilagodili smo njemu i njegovim vježbama.Svi smo u kući dali sve od sebe.Intenzivne vježbe,stalno druženje s njim,igre,ljubav-dovodili su poticaj u njegov mozak da se stalno pokreće na bolje.Jedino što ga je uništavalo bilo je oi dvadesetak epi-napada na dan,te je često spavao.Sa 6.mjeseci starosti kada su napadi ustanovljeni/službeno/opet šok.Taj dan neću nikada zaboraviti.Evo suze odmah krenu.Bila sam s njim na Goljaku i polije svih nalaza učinjenih došli smo k doktorici na očitanje nalaza.Rečeno mi je:mama,vaše djete je gluho,slijepo i bit će mentalno retardirano.Neznam koliko je to moguće razumjeti nekome tko za to nezna.Za roditelja je to udarac koji ubija psihički.Neznam kako sam tada ostala normalna.Kada me suprug nazvao nisam mu mogla reči od suza,plača i bola.Tada sam se zapitala-pa zašto Bože ovo?Šok je veći jer je jedna od sestara moga muža djete s cerebralnom paralizom.Bolu nikada kraja.Ali pregrmili smo i to.Mjesec dana kod kuće uz puno napada i opet za Zagreb.Prebacuju ga s Goljaka u Klaićevu bolnicu.Tada ga odvajaju od mene.Ipak sam dobila dozvolu da mogu biti s njim preko dana od 9 do 9.Pronašla sam spavanje kod prijatelja i tako tjedan dana.Uz odgovarajuću terapiju ,zaustavljaju se napadi.Moje se djete pušta kući i sreći nema kraja.Za sve to vrijeme djetetove.gluhoće!?slijepoće!?-mi smo njemu u ruke davali igračke njega mazili,pričali...Moj sin počeo je da gleda,čuje,vidi,guče,da ga sve zanima.Slijedeća kontrola na Goljaku i doktoricino veliko čuđenje.Pa zar je to isto ono djete?A šta sam mogla reči nego da je.Napadi su ga uništavali i svaki puta ga vraćali unazad.Tako nam se počelo vraćati ono zrno sreće u naš život.Kako smo živjeli u kući gdje su bili i muževa sestra,šogor i dvije djevojčice malo starije od mojih,svi smo se s Tonijem zabavljali i bio nam je kao igračka koju smo svi obožavali.To je bilo ono što je pomoglo mom malo borcu da dobije krila kojima se bori za život.I dan danas je veliki borac koji grabi velikim koracima,koji se bori za korake-ali oni nedolaze.Sada polako počinje shvaćati i kao da je opet izgubio volju za hodanjem.Mislim da se sada malo previše opustio i da mu odgovara što ga nosimo i pazimo,tako da on nemora.Čini mi se da pravimo grešku,ali kako mu ne pomoći i učiniti sve za njega?Ipak nam je on velika sreća i za njega smo spremni sve učiniti.Sada je moj sin jedno djete koje obožava druženja,pjesmu veselje,putovanja.Zato vam rječima nisam u stanju opisati sreću koju je juče moj sin širio oko sebe.
Evo ako sam uspjela ubaciti sliku Tonia u njegovoj"kancelariji".
Prije 6.godina smo uspjeli završiti našu kuću da nemoramo biti podstanari.Jednog dana kada ogradimo oko kuće i još malo dotjeramo za Tonijeve potrebe,moći će sam boraviti u svom dvorištu i konačno biti samostalniji.
A sada malo o vremenu:
Nađi vremena za igru,to je tajna mladosti.
Nađi vremena za prijateljstva,to je put ka sreći.
Nađi vremena voljeti i biti voljen,to je ono što je svojstveno božanstvu.
Nađi vremena za rad,to je cijena uspijeha.
Nađi vremena za misliti,to je izvor snage.
Nađi vremena za čitanje,to je osnova mudrosti.
Nađi vremena za smijeh,to je glazba duše.
Nađi vremena za sanjarenje,to ti pšokazuje zvijezdu.
Nađi vremena osvrnuti se oko sebe,dan je prekratak da bi bio sebičan.
Želim da svi pronađemo vremena i pozdravljamo vas sve.
Post je objavljen 02.12.2009. u 07:52 sati.