Napokon se moja kraljevska glava sjetila napisati post nakon što me pritisnula moja j.... kampanjština i usrana škola (gimnazija, molim lijepo). Nakon katastrofalnih ocjena i roditeljskog navlačenja, kazni, prijetnji, molbi, preklinjanja i natezanja (s njihove strane), nešto sam počela učiti ali nisam puno popravila. Onda se ubacila i moja baba sa Kasno Marko na Kosovo stiže. Pa su me tako pokušavali dovesti u red.
Al' nedan se ja.
I nakon toliko vremena sjednem ja za kompjuter, švrljam po internetu ali zanimljivim stvarima ni traga. Što se dogodilo vremenu kada si mogao «kao normalan svijet otvoriti 24 sata pa si pročitati o čovjeku kojem je glavu odgrizao grizli sa tri oka?» kako pišeVrdelja.
Nakon dvosatnog traženja dokopam se ja omiljenom mi foruma - znate za moje dvi-tri opsesije, pa pretpostavljam da pogađate (wtf? dvi-tri? malo više...), neću vas tlačit.
I gledam ja neke slike, pružam svojim očima praznike i.....*faints then dies* o moj Bože, zamalo padam sa sjedalice (nove, ogromne uredske sjedalice – kožne, u kojoj možeš zahrkati.)
Ah, zašto ja volim internet. Volim i blog. Ali ne u tolikoj mjeri.
Da nastavim, u ova dva dana sam bila jako vrijedna (iako se to ne primjeti) i napisala sam čak dva poglavlja svoje priče – *očekujem spontani pljesak* - koju malo ljudi čita pa je stoga moram promovirati. Ne znam jel se to može....khm, uglavnom...
Dakle, ako nemate što raditi, dosadno vam je, volite čitati, bla, bla, bla...imate vremena za sranja, možete podnijeti svakakve gluposti molim(o) vas da se javite na blog hectic.blog.hr.