U nedelju, 29. novembra navršilo se 40 godina od premijere filma Bitka na Neretvi, najskupljeg (sedam miliona dolara) i najprodavanijeg jugoslovenskog i, u to vreme, produkciono najvećeg evropskog filma. Premijera se održala u novosagrađenoj sarajevskoj dvorani Skenderija
Slikovnica vatrometa
Čim su 1967. objavljena prva imena zapadnih glumaca u „Neretvi“, srpska i hrvatska politička emigracija počela je da im preti, što jugoslovenska štampa obilato prati. Prvi na udaru je bio Vels, kao četnički senator, koji je prvih nekoliko pisama ignorisao, sve dok jedno nije dobio direktno u kućno sanduče. I Briner je dobio dva preteća telefonska poziva. Kreću pritisci hrvatske političke emigracije na bosanske seljane po okolini Jablanice i Makljena da odbiju statiranje u snimanju: UDBA je zaplenila tri takva pisma upućena rodbini iz Pariza, Minhena i Kanade.
Izgleda da je neko tim povodom bio i uhapšen, pa su se strasti malo smirile sve dok „Neretva“ nije počela da dostiže visoku popularnost po zapadnim zemljama. Najpre su neke organizacije u Italiji predložile da se film zabrani jer je antireligiozan, ali je Vatikanska komisija za javni moral „Neretvi“ dala zeleno svetlo za ulazak u 2.000 italijanskih bioskopa. U kampanju se uključio čak i hrvatski katolički list „Glas koncila“ koji je objavio poveći članak u kom se hvalio „Neretvin“ humanizam i antiratni karakter. „Večernje novosti“ reaguju na svedočenje bivšeg italijanskog oficira Gorinija, koje "Korijere dela sera" objavljuje pod naslovom „Ružičasta Neretva“ u kome se ovaj seća da su jugoslovenski partizani, suprotno od onog što prikazuje film, masovno streljali njegove kolege. „Pa nego šta da su ih ubijali“, brane Bulajića „Novosti“. „Bio je rat!“
Srpski emigranti u Čikagu su kamenovali tri bioskopa u kojima se film prikazivao. I hrvatska emigracija u Americi je pokušala da lobira protiv filma u trci za Oskara, ali nema dokaza da je tu bilo nekog uspeha. U svakom slučaju, Oskara je te godine uzeo film Gavrasov „Z“. U Belgiji su u dva navrata do policije stizale dojave o postavljenoj bombi u bioskopima, a Frankova cenzura u Španiji film je bila zabranila na dve godine.
Bulajićevi producenti su, od svih velikih zemalja, „Neretvu“ najkasnije pustili u Nemačkoj, za koju se znalo da je vruć teren. Međutim, zbog policijske preventive, većih problema nije bilo. „Novosti“ samo beleže da su do jugoslovenskih radnika u „Simensu“ stigli leci u kojim se pozivaju na bojkot filma. „Naši radnici, međutim, objavili su odmah kontraletak u kom su pozvali i svoje nemačke drugove da idu da vide ’Neretvu’“.
Film je bio pozvan i da otvori Kan, ali su producenti odbili smatrajući to poslovnim hendikepom. Na festivalu u Puli, kao ideološki nedodirljiva superprodukcija, „Bitka na Neretvi“ prikazana je van konkurencije.
Gospoda kritičari
Ne treba ni pominjati da je jugoslovenska štampa gotovo uglas hvalila film („Najveći filmski spektakl Evrope“, „Snažan prikaz jedne velike epopeje“, „Strani finansijeri oduševljeni“, „Film kakav svijet nije godinama vidio“, „Herojska priča o ranjenicima“, „Neretva osvaja Holivud“), a kao motivaciono sredstvo za odlazak u bioskop su korišćene ulične ankete („Ići ću da gledam ovaj film, svi kažu da je fantastičan. Karta je skupa, ali neka“, izjavljuje čistač obuće u centru Zagreba).
Prenošenje pisanja stranih listova je strogo filtrirano i citirano je na desetine afirmativnih kritika iz raznih svetskih listova. A istina je da je zapadna kritika „Neretvu“ ocenila kao panoramski film tzv. mozaičke strukture čija je realizacija izrazito haotična, zbivanja su nepregledna, likovi klišeizirani, a dijalozi vrve frazeologijom.
Ipak, iznenadili biste se kada biste pročitali i brojne negativne domaće kritike „Neretve“. Najoštriji je bio „Student“. Tada 25-godišnji Lazar Stojanović, kasnije uhapšeni reditelj „Plastičnog Isusa“, o „Neretvi“ piše kao o „bezličnom proizvodu“, „sladunjavom ’poučnom’ istorijskom spektaklu velikih filmskih biznismena“, koji „ne otkriva nikakvog autora, stil ili postupak vredan pažnje“. On kaže i da Bulajić prepisuje sam sebe kopirajući scene iz „Kozare“, likovi su površni, gluma očajna, a nadsinhronizacija stranih glumaca tragikomična.
U istom listu mu se pridružuje Milomir Marinović: „Ako Bulajić insistira da je ’Neretva’ celuloidni spomenik blistavom periodu naše revolucije, zašto onda od utrošenog novca nismo podigli nekoliko bolnica – od čistog bračkog mermera!“.
U „Pobjedi“ ih januara 1970. napada Jevrem Brković: obojicu naziva „gospodom“ a njihove tekstove „zlonamjernim, tendencioznim i negatorskim natpisima“. U istom članku Brković obećava da će se u budućem javnom radu skoncentrisati na „podsjećanja na Revoluciju kao sadašnjost“.
Neretva tuži Tirnanića
Čak je vodeći jugoslovenski nedeljnik NIN filmu dao negativnu recenziju udarajući na ključno mesto – loš scenario i lošu dramaturgiju, a „Vidici“ kao jedinu vrednost „Neretve“ ističu kameru Tomislava Pintera. Inače, urednik „Vidika“ u to vreme je bio Lazar Stojanović koji je odbio Tirnanićevu kritiku („Pirotehnički pregled na svet i istoriju“) film jer mu se činila lošom. Tirnanić će kasnije priznati da se radilo o „smušenom, ali za ono vreme ipak provokativnom tekstu“.
Tirnanić zato svoj članak objavljuje u sarajevskom „Sineastu“ i, iako se radilo o niskotiražnom stručno-filmskom časopisu, Bulajić besni! Nije prošlo mnogo vremena a „Večernje novosti“ na naslovnoj strani objavljuju: „Neretva tuži Tirnanića!“, sa tekstom u kome se kaže da će ekipa filma „tražiti odštetu od 10.000.000 dinara zbog materijalne i moralno-političke štete nanesene filmu tekstom ’Pirotehnički pogled...’“. Do suđenja nikad nije došlo, a kada je mnogo godina kasnije Tirnanić ponovo negde sreo Bulajića, ovaj mu je tvrdio da se tužbe uopšte ne seća.
U godinama i decenijama posle „Neretve“ sve otvorenije se počelo govoriti o Bulajićevom velikom rediteljskom i producentskom promašaju. Pre i tokom snimanja, on se od optužbi da se za cenu „Neretve“ može snimiti 8-12 drugih filmova branio time da će njegov spektakl vratiti uloženi novac. Međutim, nije vratio ni polovinu. Neko je tada čak izračunao da se uložene pare ne bi vratile čak ni kad bi svi Jugosloveni pogledali film u bioskopu.