Pregled posta

Dječaci moje mladosti...za Pet Shop Boys

Bila sam tamo ljudi, bila sam!!!!
Nakon osamnaest predugih godina bila sam u prvom redu pred binom i samo me smrt mogla maknuti odatle.
O čemu ja to?
O Pet Shop Boysima naravno!
Veći dio nedjelje bila sam paralizirana pomišlju kako ću napokon vidjeti dječake moje mladosti.
Dakle, neuravnoteženost na samom vrhuncu.
Usput, novi glavonja me smijenio s rukovodeće pozicije u javnoj kući.
Ma, kome je do toga kada moji dječaci napokon dolaze u Zagreb?
Meni sigurno ne!
U 19,00 smo ušli u Cibonu, ja euforično, Roker vukući noge kao da ide na strijeljanje.
Bio je bivši Dan Rebublike, a ja sam kao narodni heroj koračala prema slobodi u prvim redovima.
Mojih 50 centimetara ispred bine bila sam spremna platiti životom.
Tuđe neću, svoje ne dam ni u ludilu!
Roker je uzeo jaknu i otišao kulerski na tribinu okrečući očima i žrtvujući se tko zna koji put mom glazbenom ukusu.
Čekala sam, čekala....i onda se zamračila dvorana.
A tada...počela je čarolija.
Sve godine, sva sranja, svi porazi i promašaji jednostavno su skliznuli na pod dvorane.
Imala sam opet dvadeset i vrištala sam s ljudima u prvom redu od kojih mi neki mogu biti djeca.
Vrištala sam Neilovo i Chrisovo ime i pružala ruke, bila sam opet živa nakon puno godina.
Recenzije koncerta koje se svode na euforične panegerike možete pročitati na svim portalima, ali moje srce je znalo da je to čarolija.
Ništa manje od toga.
U jednom trenu pogledala sam nekog dečka do mene i nasmiješili smo se bez riječi, znali smo oboje da je to trenutak koji ostavlja trag u duši.
Neil je rekao da su došli dati nam ljubav, a dvorana je uzvraćala.
U jednom trenu okrenula sam se prema dvorani, more ruku bilo je u zraku i ljudi su plesali na tribinama.
Djevojka do mene zagrlila me je i vrištala kada je Neil došao pred nas.
Na majcji joj je pisalo "Zagrizi".
Čovjek srednjih godina gazio mi je po listovima, a ja njemu po nožnim prstima.
Smiješili smo se jedno drugome, a još u subotu bismo se poubijali za tako nešto.
Sve granice, sve funkcije, sva životna iskustva valjala su se pod mojim nogama kao odbačene plastične čaše.
Bila sam poput kristala koji upija eksploziju boja i zvukova s bine, bila sam opet čista u srcu.
Vrijeme se skupilo u jednu točku koju su činili Neil, Chris i plesači.
Onda je počela "It's a sin" i ono malo normale i samoslvladavanje iscurilo je iz mog tijela poput pjeska u pješčanom satu.
Primili smo se za ruke u prvom redu i skakali, vrištali, smijali se, pjevali.
Ja do tada nisam ni znala kako je moguće sve to, a još i plakati istovremeno?
Oko nas su padale srebrne zvijezde ispaljene kraj bine.
To je bilo najbliže što sam ikada bila zvijezdama.
U noći čarolije, dotakla sam zvijezde.
U noći čarolije ispunile su mi se želje.
U noći čarolije Neil mi je mahnuo.
Kada su se upalila svjetla u dvorani vidjela sam Rokera kako stoji blizu bine i besramno se smiješi čistim zadovoljstvom.
Svojim iPhonom snimao je koncert, oduševljen njime.
A ja sam glasom koji nije moj i rukama punim zvijezda vriskala "Neil mi je mahnuo...samo da znaš, Neil mi je mahnuo. Još jedanput reci nešto protiv mojih nja-nja pjesmica i tražiti ću rastavu isti čas....Neil mi je mahnuo, tako da znaš da mi je mahnuo!!!".
U noći čarolije, Roker je shvatio da su dječaci moje mladosti donijeli sa sobom nešto puno više od gitarskih rifova na koje se on zaklinje.
Vratili su vrijeme unatrag, onda kada je još postojala nada i kada se vrijeme mjerilo budućnošću.
Nakon svih glazbenih ratova, sve kućne fronte su pale i svi rovovi su zatrpani.
Jer...ovo je bila čarolija, ništa manje od toga.
A i Neil mi je mahnuo!















Post je objavljen 30.11.2009. u 20:50 sati.