Marketing
Plivanje boli
Dok ovo pišem, na Meksičkom otoku Cozumel se održava jedna iz serije Ironman utrka. Prvi je iz vode izašao John Kenny od kojeg se to i očekivalo s obzirom da mu je malo falilo da se kvalificira u Američki olimpijski tim u daljinskom plivanju. Na 2. mjestu, nešto više od minute iza njega je isplivao Britanac Stephen Bayliss, koji je nešto zanimljiviji za ovu priču.
Bayliss je u ranijoj mladosti pokušao zaraditi kruh u olimpijskom triatlonu. Kao što većina vas zna, u ovoj verziji triatlona bez dobrog plivanja nema ni dobrog rezultata. Baylissu plivanje nije bilo jača strana, a njegovi treneri su uložili silne sate pokušavajući mu popraviti tehniku. Naposlijetku su digli ruke od njega. Rekli su mu da mu plivanje nije dovoljno dobro da postane profesionalni triatlonac, te su mu predložili da potraži neki drugi sport. Stephen je nakon toga prešao u dugi triatlon gdje plivanje nije toliko bitno, što mu je omogućilo da dođe do solidnih rezultata. Ti rezultati su ga povezali s kontroverznim australskim trenerom Brettom Suttonom. Sutton je u mladom Britancu prepoznao potencijal i brzo je uočio da je silni fokus na plivačku tehniku bio u stvari uteg oko Stephenovih nogu. Bayliss je poslušao trenerov savjet da zaboravi na tehniku i počeli su više raditi na kondiciji. Nedugo nakon toga Stephenov zaveslaj je postao poprilično ružan, ali sad je iz vode izlazio s prvom grupom na Ironman natjecanjima. Okušao se i na jednoj utrci olimpijskog triatlona. Ovaj put je isplivao na nogama natjecatelja koji za sebe govori da je jedan od najboljih britanskih plivača, a ispred svih britanskih ITU natjecatelja. Njegovi bivši šefovi su ostali zapanjeni. Rekli su mu da bi mogao biti među najboljim britanskim plivačima ako malo poradi na tehnici, jer mu je Sutton istu uništio...
Od tri sporta u triatlonu, plivanje je najviše vezano uz tehniku. Čovjek nije dizajniran da bi se efikasno kretao kroz vodu i potrebno je naći načina da bi se tu neefikasnost minimiziralo. Međutim, za brzo plivanje nije bitna isključivo tehnika, nego veliku ulogu igra i kondicija. Pojedini treneri imaju stav da ne bi uopće trebalo plivati ukoliko nam tehnika nije savršena jer bi u protivnom usvojili loše navike koje je kasnije teže ispraviti. Ali sad se postavlja pitanje, što je to savršena tehnika? Postoji li ijedan plivač na svijetu za kojeg bi se moglo reći da ima savršenu tehniku? Kakva nam korist od savršene tehnike ako je ne možemo održati duže od 50m ili ako se počne raspadati kad krenemo plivati na jačem intenzitetu?
U društvu u kojem se stalno traže kraći i laganiji putevi ideja da bi plivanje trebala biti aktivnost bez napora ukoliko se izvodi pravilno ja naišla na plodno tlo. Pogotovo kad se uzme u obzir da su zagovornici ove ideje također i zagovornici laganog treninga posvećenog tehnici kojeg treba prekinuti na prvi znak tehničke nesavršenosti uzrokovane umorom. Onda nam još kao primjer serviraju Thorpea koji pliva na tempu 1.10 min/100m i to izgleda kao nešto što on radi uz minimum napora. Međutim, nije li normalno da je za nekoga tko pliva 100-tku debelo ispod 50s ovakav tempo zezancija? Siguran sam da se ni Bekele ne muči na tempu od 4 min/km.
Vjerojatno ću razočarati ove koji traže laganije puteve ako im kažem da plivanje boli. Da bi se plivalo brzo treba silne sate provesti u bazenu i dobar dio tih sati provesti iznad komforne zone. Pogledajte istog tog Thorpa ili Phelpsa nakon utrke. Izgleda nevjerojatno kako ih 47s lagane aktivnosti ostavi onako umornima.
Znači, tehnika je bitna, ali se tehniku ne vježba samo preko laganih drilova. Za početnike je gore opisani princip idealan. Prije nego se krene sa pravim plivačkim treningom treba ispraviti neke greške koje su zajedničke većini početnika i čijim se ispravljanjem može postići veliki napredak. Kasnije, kad tehnika počne sličiti na nešto treba početi gledati i prema drugim aspektima plivačkog treninga i prestati tražiti kraće i laganije puteve.
Post je objavljen 30.11.2009. u 12:07 sati.