Pokušavam skrenuti misli. Misliti na nešto drugo. Raditi nešto.
Ne mogu pisati. Izgubim se negdje u pola rečenice.
- Ona doista ide... - rekla je Sofia prošli tjedan.
***
Dolazim na stanicu. Gužva je. Ljudi nestrpljivo čekaju tramvaj da se okrene.
Unatoč jutarnjem ritualu, kavi i svježe iscijeđenom soku od naranče, i dalje mi se spava. Sunce već lagano prži. Obožavam te tople dane. Topla jutra kada mogu izaći van u kratkim rukavima.
Ne želim u tu gužvu. Stopiti se sa ljudima.
Izdvajam se.
Dolazi tramvaj. Broj 12. Jebeš, ne trebam taj.
Stanica se prazni, ljudi ulaze u tramvaj.
Ona je ostala. Stojimo na dvadesetak metara. Svako jutro ju vidim. Danas je sama.
Pogledam ju. Gleda me.
***
Već znate da mrzim odlaske. Grozan sam u opraštanju i često percipiram odlazak nakon odlaska. Prije toga kao da nisam svjestan toga; kao da ne želim uopće misliti o tome; kao da ne želim vjerovati u to.
Tek kada ostanem prepušten sam sebi postajem svjestan svega toga.
- ...sorry kaj sam te otkantala, ali ispizdila me cijela situacija. - kaže mi Sofia preko telefona.
- Nemaš beda... Kaj sa tom kavom? - pitam ju.
- Propalo je... Nego, kaj radiš sada? - pita me.
- Pa... - pogledam oko sebe po praznom stanu - ...ništa, zašto? - odgovorim joj.
- Ajmo prošetat gradom, sjesti negdje, samo da se maknem od doma. - predloži.
***
Zapalio sam putem prema stanici.
Umor i dosada koja me čekala bile su po strani. Želio sam ju vidjeti. Gledati se sa njom u tramvaju i razbuditi se u tom gledanju kao i prošli tjedan.
Bila je na stanici. Nasmijala mi se.
Opet smo ušli u isti tramvaj. Stajali smo na pet metara. Kad god bi ju pogledao gledala bi u mene.
Bilo je nešto u njoj. Nešto što me privlačilo.
***
Lucy, Sofia, Joshua i ja. Sjedimo. Pričamo.
Misli mi povremeno odlutaju.
Ali, tu sam. Pokušavam sudjelovati u razgovoru.
Ne misliti na odlazak. Kako se približava sve više mislim o tome.
Još jedna osoba u nizu. Odlazi.
***
Nakon tjedana i tjedana jutarnjih flertova upoznali smo se.
U Nevermindu.
Ona je bila sa svojim frendicama, a ja sa svojima.
Prišla mi je.
Pričali smo tu večer, izmijenili brojeve.
Ljeto je spriječilo daljnji razvoj našeg odnosa.
***
Janis, Jimmy, Hank, Salvador...
Dugačak je popis onih koji su otišli iz Velegrada. Iz države.
Sada i Angie.
Nekako sam se naučio na to. Da ljudi odlaze.
I uvijek sam za sve njih posebno vezan.
I iznova prolazim taj osjećaj nakon odlaska.
Osjećaj nekakve praznine. Nedostatka.
Kao da se povezujem sa ljudima koji će, kad-tad, otići.
***
...izašla je na svojoj stanici.
Zapravo bilo joj je svejedno sa kojim brojem se vozi.
Ali uvijek je ulazila u "moj tramvaj".
Pratio sam njezin pogled dok je izlazila. Tek sutra ujutro ću ju, opet, vidjeti.
Tramvaj je skretao na križanju, a ja sam hvatao njezin pogled dok je čekala zeleno na semaforu.
A onda...onda sam se ponovno uspavao.
***
...u kontaktu sam. Sa svima.
I, znam da će doći dan kada ćemo opet svi biti zajedno.
Post je objavljen 29.11.2009. u 21:57 sati.