Kad sam se za vrijeme rata zaposlila kao prevoditeljica u francuskoj humanitarnoj organizaciji "Handicap International" bila sam presretna jer sam u ratno doba uspjela naći dobro plaćen posao. Da sam znala da ću uz plaću dobiti i besplatno obrazovanje u domeni ljudskih odnosa, a posebice na relaciji roditelj-dijete, bila bi još i sretnija. Moj prvi posao bio je vezan za hendikepirane osobe izbjegle iz Vrlike, koje su u Splitu bile smještene u jednoj gimnastičkoj dvorani. To ruglo i sramota od smještaja je u to vrijeme bilo tema mnogih medijskih napisa, a svu stravu čovjek nije mogao zamisliti dok ne bi osobno nogom stupio u dvoranu u kojoj su te hendikepirane osobe spavale, jele i vršile nuždu.
Moj šef Luc mi je prije mog prvog ulaska u dvoranu rekao:
- Sad uđi unutra, pa odluči hoćeš li moći prihvatiti ovaj posao.
Mislila sam da pretjeruje, da je on samo jedna razmažena francuska dušica, pa zakoračim hrabro u dvoranu.
Prvo što me strefilo u mozak i želudac, bio je neopisiv, nesnosan smrad koji se širio dvoranom. Želudac mi se doslovno preokrenuo, pod naletom smrada kakvog nikada prije u životu nisam nigdje osjetila. To je bila mješavina svih izlučevina koje jedno ljudsko biće može proizvesti. Znoj, mokraća i izmet zajedno. Pa još i ne od jednog ljudskog bića, nego od njih četrdesetak. U gimnastičkoj dvorani.
Osjetila sam nagli poriv da istrčim vani, na zrak, na zrak. Ali ostadoh prikovana prizorom koji sam zatekla. Bilo je nešto groteskno u tom prizoru, kao da me je netko iznebuha spustio na neki nepoznati planet na kojem obitavaju bića slična ljudima, ali ipak potpuno različita od njih. Raspon godina tih ljudi je bio između 10 i 30, ali, kako sam poslije saznala, oni koji su izgledali mladi, bili su stariji, a oni koji su izgledali stariji.....Prizor koji sam gledala bio je kao scena iz nekog horor filma, bila sam zgrožena, zgađena, užasnuta. Zar ovako nešto postoji? Što je sa ovim ljudima? Kako se zovu bolesti koje su ih ovako užasno, okrutno deformirale?
U sekundi sam stvorila odluku: Ja ovo ne mogu.
Okrenem se na peti i istrčim vani, jedva kontrolirajući nagon za povraćanjem.
Ispred zgrade me čekao moj šef Luc.
- Rekao sam ti - prošapće gledajući u moje zeleno lice.
Naslonim se na zid, hvatajući zrak i usrkavajući ga u pluća strastveno.
- Odustaješ, dakle? - upita me Luc.
Šutjela sam.
- Ne brini, nema ničeg lošeg u odustajanju, ovakve stvari ne mogu često podnijeti ni neki kojima je bavljenje teško hendikepiranim osobama struka. Shvatit ću ako odustaneš.
U glavi mi se još vrtjelo od šoka koji sam doživjela u unutrašnjosti te jezive zgrade. Ipak, polako sam dolazila do zraka.
Zatim napravim nešto što ni sama sebi, nakon svih ovih godina, nisam uspjela objasniti.
- Ne, ne odustajem.
Ostavim zaprepaštenog Luca i ponovo uđem u dvoranu. Udahnula sam duboko i ušla, taman na vrijeme da mi u lice doleti pljuvačka iz usta jednog od stanara te dvorane. Pljunuo me svojski, onako baš iz duše. Luc se stvorio kraj mene i objasnio:
- To je Petar. On stalno pljuca sve nepoznate osobe. Ponekad ih i udari. Ili ugrize. Morat ćeš pripaziti. Ali, kad te zavoli, više ti to neće raditi.
Brišući rukavom pljuvačku sa lica, promatrala sam Petra a glavom mi prođe misao:
- Zar ovako teško bolesna osoba može nekoga i voljeti? Kakve emocije uopće može imati teško mentalno hendikepirana osoba?
Iza Petrovih leđa klatarila se, da, baš klatarila, ljuljala naprijed-nazad jedna djevojčica. Bila je prelijepa, savršenih crta lica. Držala je svoj kažiprst visoko u razini nosa, i na njega namotavala pa zatim odmotavala nekakav konac. Upitno pogledam Luca.
- To je Helena. Ima 13 godina. Autistična je. S njom se ne može uspostaviti nikakva komunikacija. Nikada nije agresivna, samo se tako ljulja i namotava pa odmotava pa namotava taj konac na prst. Ljulja se uvijek u istom ritmu, i uvijek istim pokretima namotava konac. I nikada, ali nikada joj ne možeš uhvatiti pogled...
Post je objavljen 29.11.2009. u 20:29 sati.