Čarobnjački dio Londona. Kasna jesen, prosinac 1977. Vjetar puše, a inače mirna rijeka Thames udara obalu valovima. Lišće na granama vijugavo pada prema tlu, gdje ga dočekaju lokve vode od gotovo svakodnevne kiše.
No, takav sumoran dan ne utječe na uvijek dobro raspoložene čarobnjače autohtone obitelji, elitu, rekli bi neki. Osobito ne za najmlađe članove obitelji White i Dark. Njih dvoje su sjedili na natkrivenoj terasi Luciferovog dvorca.
Lumina, 17-godišnja djevojka anđeoskih crta lica, odjevena u dugu strukiranu vestu krvavocrvene boje, tajice i čizme s visokim potpeticama, zagrlila je svog novog dečka, 18-godišnjeg bogataša i ženskara Lucifera Darka, mladića idealnog tijela, uvijek odjevenog u skupe košulje i uske hlače koje bi samo naglašavale njegovo mišićavo tijelo.
"Oh, kako volim biti s tobom i ne raditi ništa", zagledala se ona u njegove prodorne sive oči, koje su bile kontrast njegovoj uvijek počešljanoj crnoj kosi. Sviđalo joj se kod njega to što, iako uvijek uredan i dotjeran, u sebi je imao nešto divlje. Uvijek je želio pobjeći roditeljima koji su mislili da mogu odlučivati umjesto njega. Bio je jedini iz čarobnjačke elite kojeg zasad novac nije pokvario.
"Volim te, Lumina", rekao joj je na to, a čim su mu usne oblikovale tu riječ, njoj su zaklecala koljena. Nasmiješila mu se i blago skrenula pogled da bi odgovorila:
"I ja tebe. Uvijek ću te voljeti."
Nikad joj nijedan mladić nije rekao da je voli. Doduše, imala je samo jednog dosad, Luciusa Malfoya, ali ga je ostavila. Lucifera pak nije imala namjeru napustiti. Njegove lijepe riječi i romantična djela činila su se pomalo neljedskima, pogotovo sad, kad je toliko ljudi ubijeno od tamne strane.
Misli joj je rasprsnuo vjetar, koji je snažno zapuhao i promrsio joj crne uvojke. Lucifer ih je nježno popravio vršcima prstiju i rekao:
"Želim da ovaj trenutak zauvijek traje. Kad bi to barem bio moguće! Koliko čarolija znamo i koliko ih postoji, ali nijedna ne može učiniti da vječno gledam tvoje oči."
"Ponekad je trenutak ljepši od cijele vječnosti" šapnula mu je i nježno ga poljubila. On ju je obgrlio oko struka. Kad je odvojila usne od njegovih, dodala je:
"Trenutak tvog poljupca ne bih mijenjala ni za vječan život."
"Lumina", ozbiljno je izgovorio njezino ime i zastao.
"Što je?" bila je iznenađena. Nikad ga nije vidjela takvog.
Lucifer je kleknuo pred nju i izvadio prsten iz baršunaste kutijice. Njoj je zastao dah.
"Udaj se za mene" zaprosio ju je.
Umjesto odgovora, široko se nasmiješila i kimnula, a suze radosnice su joj obasjale tamne oči. Ovo je bio najljepši trenutak njezina života. No, u tom trenutku, čula je da im netko prilazi.
"Znala sam da ste tu!" triumfalno je izrekla Evangellica, Luminina najbolja prijateljica. Ona je također bila pripadnica autohtonih obitelji.
"Hej, nisam znala da si tu!" pozdravila ju je Lumina.
"Što ima novo?" upita ona.
Lumina joj je samo pokazala prsten, a Evangellica je zinula od čuda, a onda se široko osmijehnula i zagrlila je.
"Joj, čestitam, frendice!" rekla joj je ne skidajući osmijeh s lica, a zatim se tobože ozbiljno obratila Luciferu, "A ti mi je pazi, čuješ?!"
"Yes, master!" naklonio joj je on oponašajući crne robove u novovjekovnoj Americi.
"Ali, zar niste vas dvoje u rodu?" začuđeno je upitala Evangellica.
"Svi su čistokrvni, a pogotovo autohtoni, čarobnjaci nešto u rodu" ravnodušno će Lucifer. Ona je kimnula jer je to već znala, samo je smetnula s uma. Iz kuće se čuo zidni sat iz 19. st koji je otkucao podne.
"Joj, moram ići" smeteno če Lucifer, "Vidimo se, cure!"
Kad je nestao s vidika, Lumina je čeznutljivo izjavila:
"Kako je on romantičan! Zbog mene se odrekao svog načina života!"
Evangellica se namrštila i polako rekla:
"Hm... možda i jest, ali budi oprezna."
"Zašto?" zbunjeno je pogleda Lumina. Evangellica je udahnula i odgovorila, najblaže što je mogla:
"Kako da ti to kažem... ja mislim da je Lucifer... jedan od sljedbenika Znaš-Već-Koga...."
Lumina je skrenula pogled i, gledajući u daljiu, odgovori:
"Daa... to i ja mislim, frendice. Ali, Gospodar Tame nam možda uljepša svijet. Ne bi li bilo super kad bi se opet vratila stara vremena gdje su samo čistokrvni znali magiju?"
"Ne" odmah će Evangellica, "Ako za taj cilj treba ubiti ljude, ne želim to!"
Takva je bila Evangellica, ni mrava ne bi zgazila. Čim je u novinama bila objavljena neka smrt ili umorstvo, ona bi to preskočila. Iako je bila autohtona i nije voljela ne-čistokrvne, bila je protiv ubijanja istih.
"Pa, svatko ima pravo na svoje mišljenje" slegne Lumina ramenima, "Ali, kad bi nam samo djeca odrastala u takvom svijetu!"
"Tko zna?" odmah će Evangellica, "No, zapamti ovo, tvoj cilj može biti poguban i za čistokrvne i autohtone."
"Kako misliš?"
"Pa, čuj" odgovori ona, "Što ako ti dijete, nedaj Bože, pogine u takvom okršaju?"
"Moje dijete neće biti Smrtonoša" odriješito će Lumina, "Bit će liječnik i živjet će mirnim životom. I školovat će se u Hogwartsu do kraja 7. godine. Neće poginuti, ja to neću dopustiti!"
"O.K., oprosti, nisam te htjela uzrujati! Samo kažem... E da, zna li Lucifer da si trudna?"
Lumina se uhvatila za donji dio trbuha i odgovorila:
"Zna. Ali ne želi se samo zato oženiti sa mnom. Već smo mu dali ime!"
"Njemu?" sretno će Evangellica, "Dečko je?"
Lumina nasmiješeno kimne i zagrli prijateljicu. Nakon kratke stanke progovori:
"Zvat će se Spike, po Luciferovom djedu."
"Lijepo ime" primijeti Evangellica, "Imat ćeš bebu!!"
Lumina se nasmije na to. Doista, bila je trudna već 2 mjeseca, ali nije se osjećala takvom. Mislila je da će to puno teže prolaziti i zato je odlučila ne vratiti se u školu. Zatrudnjela je u 10. mjesecu, a rodit će u 7.
"Baš si pravi troublemaker" nasmijala se trbuhu. I Lucifer i ona željeli su dijete, ali tek sljedeće godine, jer je Lumina trebala završiti školu. Ovo je došlo neplanirano, ali nisu se rastužili. Lucifer je obećao da će ih čuvati i da im neće pasti ni vlas s glave, ali je rekao kako bi za 3-4 godine želio još 1 dijete. Bogati su i mladi, neće imati problema, rekao je. I bio je u pravu.
"Hajde, idem ja, Lu!" mahnula joj je Evangellica nakon nekog vremena, "Ne mogu ovdje zauvijek ostati!"
"A dobro, kad baš moraš! Ciao!" pozdravila ju je Lumina.
****************
Nakon sat vremena se vratio Lucifer, u društvu svog najboljeg prijatelja Jacka. Obojica su imali osmijehe na licu.
"Ej, draga!" pozdravio ju je, popravljajući frizuru, "Sjećaš se Jacka?"
"Mda" ispila je Lumina gutljaj kave, "Nisam ga vidjela... dva dana?"
"Znaš da je zaručen?" nasmijao se i bocnuo Jacka u rebro.
Lumina je odmah odložila šalicu na stol i upitno pogledala pridošlicu u "tko je sretnica" stilu. Jack je samo slegnuo ramenima i zatražio od vilenjaka bocu viskija. Priznao joj je da je još ne poznaje, samo zna da je Irkinja.
"I ima 16 godina" dovršio je Lucifer, nazdravljajući, a zatim se kratko nasmijao. Lumina je zinula od iznenađenja, a zatim se podsmjehnula. Lucifer i Jack su se uvijek šalili na svoj račun, i makar je to djelovalo pomalo okrutno, nijedan od njih nije namjeravao uvrijediti onog drugog. Ali isto tako, nikad si nisu ostali dužni.
"Pa što sereš? A tvoja bivša? Koliko je ona bila stara, 12?" nacerio se Jack. Lucifer se nakašljao i odgovorio:
"Hm.. i ona je imala 16, istina. Ali, nije mi ništa značila, a ona me voljela. Pa zašto razočarati i uništiti snove ah tako mlade djevojke? Više s ni ne sjećam kako se zvala."
Lumina je znala da laže, ali da poštedi nju gluposti. Naime, njegova posljednja bivša - Elizabeth Mercer, bila je najzlobnija osoba koju je ona upoznala. Jack je uperio prstom u njega i rekao:
"Dobro da te starci nisu čuli", a zatim je dubokim glasom počeo imitirati strogog Luciferovog oca, Aurusa Darka, "Takav ugledan član elite, a bio je sa svakom koja ga je pogledala. Pa zar te nije stid?"
"Ne, oče!" odmah će Lucifer.
Kasniji razgovori koje su vodili njih troje trajali su satima, a kad je vilenjak Niles javio Luciferu da se smračilo, Lumina je uzela bijeli kaput i rekla:
"Žao mi je, moram ići. Ne trebaš me otpratiti, imam metlu."
Jack ju je pozdravio, a Lucifer ju je poljubio nježnim, ali dugim poljupcem. Oprostili su se, a Jack je otišao za pola sata.
Jer kad u Engleskoj padne mrak, Lucifer odlazi u čarobnjačko-bezjački rat, uzeti tko zna koliko života...