Pregled posta

ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK

Imate li vi kad kad osjećaj da ste potpuno sami, u svemiru paralelnim sa ostalim svijetom, ali da jednostavno niste tamo? Nekako to ne uspjevam sročiti.

Usamljenost se mora prigrliti, ne smijemo se koprcati u njoj. Dalek je put do tog osjećaja. Usamljenost koju volimo. Hm... zvuči pomalo apsurdno, zar ne? Usamljenost bi trebala biti krhka, nježna, nestabilna, a iz samog izraza možemo izlučiti snagu, moć i veliko samopouzdanje. Dalek je put do toga mjesta.

Prije bih legla u krevet, a kosa bi mi se raspršila po jastučnici. Zaklopila bih oči. Samo na tren i osjetila kako nešto jako i vruće se grči u meni i želi izbit van. Da bih sljedećeg trenutka sa lica brisala sol i vodu kao rezultat prodora. Nisam znala od što je to i od kuda dolazi, ali sam imala osjećaj da je tamo oduvijek ukorjenjeno i skuplja vanjske utjecaje da bi jednom samo eksplodirao. Odjednom. Bez najave ili upozorenja bilokakve vrste.

Više nije tako. Davno sam odbacila glupe navike iz svog života i počela razmišljati 'izvan kutije', a onda opet gledam sve svoje kolege. Zarobljene u normama i pravilima iz straha da ne budu prihvaćeni. Put do slave i društvenog priznanja grabe uvredama, bore se znojem i krvlju za blaženi društveni status, društveno priznanje. I kamo dalje. Kada ga dostignete recite me kolege, kamo dalje? Jer jedini put kamo možete ići je ravno u ništavilo, nihil.

Biti sam i sretan nije osjećaj, nije faza, nije raspoloženje. Biti sretan je način života, samoća samo naiđe ponekad.