Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lm1

Marketing

Nova nada

Kada jednom vidimo svoje slabosti i poteškoće, otvore nam se oči i progledamo. Barem je kod mene tako i trebalo bi biti kod svih, jer ne bi smjela postojati nepremostiva prepreka na putu do cilja. Ali cilj prije toga mora biti zadan, inače je potrošeni rad jednak nuli.
U životu do sada puno puta sam uvidio svoje slabosti, koje sam popravljao. Za sebe mogu reći kako ne prepoznajem osobu koja je hodala Zemljom prije desetak godina. Ona je doduše sličila na mene, ali njene slabosti činile su je ranjivom, a njene poteškoće su je sputavale.
Danas isto tako, kao i svaki normalni čovjek, susrećem se s poteškoćama na svom životnom putu. Neke od njih su manje i lakše, neke su veće i izazovnije. Ono što me razlikuje od većine ostalih je mogućnost prelaženja tih poteškoća. Često se taj prelazak dogodi kao od šale, pa me nekolicina ljudi pitala „kako si to uspio?“ ili „kako si to platio?“ – ali niti sam stvari ilegalno platio, nisi sam čudom uspio. Za svaki problem, postoji rješenje, to što ga u nekom trenutku ne vidimo, to nas čini ljudskim bićima. A ljudi, kao ljudi, na svome putu griješe i spotaknu se, ono što ne shvaćaju je kako je griješiti ljudski. To nije opravdanje za svo zlo na svijetu, već za pojedinačne nenamjerne incidente. A ono najvažnije od svega je naučiti kako se nositi sa tom greškom, kako se „izdignuti sa poda“ i ispraviti učinjenu grešku. Možda se neke greške i ne mogu ispraviti, ali iz njih se svakako onda može izvući pouka. A pouka je ono što nas onda oplemenjuje, jer i pouka iz loše stvari čini određeno znanje, pa sljedeći puta nećemo krenuti tim putem…

Nedavno sam se ulovio u priču o državi i njenom uređenju sa jednom poznanicom, pa sam se podsjetio nekih stvari. U svojim putovanjima po svijetu, kao i razgovorima sa mnoštvom ljudi koji žive po cijeloj zemaljskoj kugli, uvijek se pričalo o „prevelikom državnom aparatu“ u tim državama. Mi, Hrvati, ponekada mislimo kako je to samo kod nas prisutno, ali taj fenomen je iz davnine poznat i zove se „stalni rast državnog aparata“. Doduše kod nas nije toliki problem oko „prevelikog državnog aparata“, (koji doduše je prevelik) koliko je problem sa „prevelikim neefikasnim državnim aparatom“! A to nas sve čini nesretnim, jer svi mi ulažemo određeni novac u Hrvatsku i njenu imovinu preko poreza, koji se onda (većinom) rasipa na neefikasne ili nekvalificirane radnike, te neefikasnu papirologiju koja usporava ionako državni aparat. Ali vrijeme buđenja dolazi i u Hrvatskoj, jer „balon se prenapuhao i samo što nije se raspuknuo“…
Ono što me još čudi u Hrvatskoj je uloga određenih političkih stranaka u kreiranju politike, koje su ili pobrkale imena ili obmanjuju javnost. Pogledajmo samo programe i nazive stranaka: jedni koji u nazivu imaju „socijalistička“, uopće nisu za svoje vladavine provodili „socijalnu politiku“, već „tvrdi kapitalizam“; dok druga stranka (sada) na vlasti više provodi „socijalistički kapitalizam“, a pripada hrvatskoj desnici koja se zgražava socijalizma. To ljude zbunjuje, isto kao i hrvatski jezik.
U svojim premišljanjima i pisanjima, utipkao sam jednu riječ bez početnog slova i cijela rečenica je dobila dijametralno suprotnu misao. Pa sam se zapitao, zašto je riječ „slagati“, toliko slična riječi „lagati“? Slagati se s nekime oko nečeg, je dijametralno suprotno od laganja nekome o nečem (ili nekom). A to nije jedini primjer, jer su Hrvati pobrkali hrpu riječi. Recimo svi govore kako se žene udaju, a žene „ud ne mogu dati“, već samo muškarci. Za muškarce se govori kako se žene, a muškarac ženom ne može postati (premda nekim muškim primjercima je to uspjelo u braku).

I onda za kraj, ostavljam malo mjesta za misli koje su mi došle preko zadnjeg intervjua jednog od ponajboljih hrvatskih znanstvenika (namjerno neću otkrivati ime, već se potrudite čitati malo pametne i školovane ljude iz Hrvatske). On je u svom intervjuu govorio o novom buđenju ljudi, novom uređenju koje je potrebno u današnjim vremenima krize i padu „novog svjetskog poretka“ koji sada vlada svijetom. Krizu naime nisu napravili siromašni, već bogati kako bi srušili „prijetnju sa dalekog istoka“, očistili „svoje dvorište“ (pogotovo oko tajnih bankovnih računa) i porobili ostatak radnog pučanstva, odnosno kriza je umjetno stvorena i umjetno održavana (što nam nekolicina pametnih stalno je i govorila). A svi oni koji su se povodili za idejom kako je to prava kriza, te su shodno tome vukli i krive poteze, su nestali. Doduše, ta umjetna kriza je trajala dovoljno dugo, da bi izazvala pravu krizu u društvu, koja je „rasplamsana medijima“ stvorila krizno stanje u većini zapadnih zemalja.
Razmislite malo o sadašnjosti, te je li današnjem čovjeku sa šestim ili sedmim stupnjem naobrazbe (VSS i VŠS) dovoljan rad u njegovoj tvrtci za „pristojan i dostojanstven život“? Ili je potrebno raditi dva posla, kako bi se uspjelo „priskrbiti dovoljno za obitelj“? Te koliko zapravo imamo „kvalitetnog vremena sa obitelji“ u današnje vrijeme, kada radimo dva posla? Ili samo trčimo od posla do posla, čudeći se kako nam djeca tako brzo rastu? Vrijeme je buđenja i stvaranja novog poretka…
Ono što je „sarkastično“ u cijeloj toj priči, je ideja kako će to biti nešto vrlo slično „holističkom socijalizmu“; kojega desnica u Hrvatskoj se grozi iz dana bivše države, ali je desnici vrlo bliska sa politikom koju provode; dok hrvatska ljevica toliko voli socijalizam, ali ga za svoje vladavine nije prakticirala…


Post je objavljen 27.11.2009. u 20:52 sati.