KRITIKA: Hrvoje Šalković - 'Oko cucka pa na mala vrata' (Profil, 2007.)
Mnoge su hrvatske književne nagrade organizirane na način da je neki, u pravilu tržišno jak medij (npr. T-portal ili Večernji list) suorganizator nagrade, dok je njezin pokretač književni izdavač (npr.V.B.Z.) ili neka književna manifestacija (npr.Sa(n)jam knjige u Puli). Takva organizacija naravno nije rezultat slučaja već se iza toga kriju
tržišni i marketinški motivi. Konkretan primjer: ugledni i stručni ljudi u žiriju koji su za laureata V.B.Z.-ove nagrade 2006. godine odabrali
Hrvoja Šalkovića sigurno nisu bili nesvjesni
brojnih manjkavosti njegova romana
“Pravi se da ovo nisi vidio”, ali je pri odluci o nagradi presudnu ulogu vrlo vjerojatno igrao i
tržišni potencijal toga djela. Zašto? Zato što je bilo predviđeno da taj roman svoj život nastavi na kioscima gdje će se prodavati uz
Večernji list, zbog čega je taj dnevnik i bio suorganizator nagrade. Dakle, jak medij kao suorganizator književne nagrade istoj donosi medijsku zastupljenost - što bi bilo vrlo pohvalno i dobrodošlo u kontekstu deložiranja književnih tema iz medija čega smo žrtve zadnjih nekoliko godina, kad takva situacija ne bi utjecala i na odabir laureata. A kao što primjer Šalkovićeve pobjede na rečenom natječaju pokazuje,
tržišni potencijal ponekad ipak diktira i odabir laureata. U tom je primjeru književna nagrada bila mehanizam plasiranja knjige na tržište što se na koncu pokazalo i dobitnom kombinacijom jer je knjiga ostvarila odličnu prodaju.
Iako je i prije tog romana
Šalković objavio dvije knjige, tek ga je pobjeda na tom medijski vrlo dobro praćenom natječaju učinila zamjetnijim akterom književne scene, pa čak i svojevrsnim
“celebrityjem” koji je pokazao da mu pojavljivanje na limunovom bojom ukrašenim stranicama novina nije mrsko, ako će se to odraziti na porast potražnje za njegovim djelima. Ta se strategija naposljetku pokazala uspješnom, štoviše Šalković je postao pravi hit-mejker s čijim se kartonskim reklamnim likom u prirodnoj veličini sudaramo u prostorima onih nekoliko preživjelih knjižara, a već i korice prvog izdanja njegova novog romana
“Oko cucka pa na mala vrata” krasi slogan
“Novi hit roman Hrvoja Šalkovića”. Premda logika nalaže da takav reklamni slogan osvane tek na ovitku drugog izdanja, nakon što prvo izdanje bude rasprodano. A da će se to i dogoditi ne treba sumnjati jer i novi Šalkovićev roman krase iste one značajke – nepretencioznost, dinamičnost, filmičnost, jednostavnost – koje su pogodovale komercijalnom uspjehu njegovih prethodnih dviju knjiga. Međutim, nažalost, Šalković će ponovo morati “pretrpjeti” i “kritičarsko zanovijetanje” jer
razvojni pomaci i porast kvalitete nisu primjetni, ali je primjetno
ponavljanje istih manjkavosti na koje je kritika upozoravala pišući o autorovim prethodnim romanima.
Ponovo se naime radi o
formulaičnoj, predvidljivoj prozi pisanoj kao po špranci – dok je u prethodna dva romana poglavlja započinjao buđenjem glavnog junaka, a završavao ih tako što lik zaspe, gotovo svako poglavlje novog romana okončava se prizorom junaka koji piše e-mail djevojci prije nego što legne u krevet da bi sljedeće poglavlje započelo situacijom u urološkoj ordinaciji gdje glavni junak radi. Što se tiče odabira upravo tog radnog mjesta, teško se oteti dojmu da je svoga glavnog lika autor “zaposlio” u urološku ordinaciju kako bi čitatelja “nagradio” duhovitostima, smatrajući valjda kako je sve što se tiče genitalno-urološkog instrumentarija čovjekova tijela smiješno-za-krepat. Ali, najčešće nije, ni malo, na autorovu žalost (a vjerojatno i čuđenje).
Iz romana u roman
Šalković ne uspijeva u profilaciji likova, ali ovoga puta se čak i
ne trudi pretjerano, pa tako o sporednim likovima ne doznajemo ništa osim onoga što nam pripovjedač o njima kaže, dok se portretiranje glavnog lika svodi na njegovo nabrajanje –
volim ovo, ovo, ovo i ovo, a ne volim ono, ono, ono i ono – i tako nadugo i naširoko, pune tri stranice (od 20. do 22. str.). Radi uspostavljanja prisnog odnosa i neposrednosti, pripovjedač se čitatelju konstantno obraća u drugom licu jednine, a dodatni dojam bliskosti pokušava ostvariti čestim nabrajanjima mnogočega što ga izbezumljuje i
“ide mu na jetra". No to je tek autorov prozirni povod za nekovrsnu socijalno-društvenu kritiku meta koje su najčešće malograđanština i devijacije tranzicijske zbilje, čime postiže tek deja-vu efekt. Roman je pisan tzv.
funkcionalnim stilom,
bez ikakve stilske nadgradnje i uglavnom se svodi na
ponavljanje istovrsnih fabularnih obrazaca u temeljima kojih su pripovjedačevi monolozi i brojne dijaloške dionice. U dijalozima Šalković često pokušava imitirati verbalna nadmetanja likova o pop-kulturnim i filmskim temama poznata nam iz filmova
Kevina Smitha i
Tarantina, ali za razliku od navedenih uzora, kod njega to
nije ni duhovito ni zanimljivo (jer nam ništa novo o tim filmovima ne otkriva), već je dapače
kontraproduktivno, jer likove čini nezrelima. Poput loših glazbenih albuma na kojima je lako prepoznati pjesme prisutne samo radi podebljanja minutaže, tako i svaki Šalkovićev roman obiluje
brojnim sasvim nepotrebnim rečenicama, pa čak i cijelim dionicama (npr. potpuno suvišne, a neupućenoj publici sasvim zbunjujuće, reference na autorove prethodne romane).
Što se tiče fabule, ona se temelji na milijun puta viđenom filmskom klišeju i prati četiri prijatelja – točnije tri muškića i jednu djevojku, sve odreda diplomiranih sociologa u svojim ranim tridesetima – koji se pripremaju opljačkati banku u centru Zagreba. Iako ih promotivni tekst na ovitku proglašava “živopisnima”, Šalkovićevi su likovi tek
jednodimenzionalne, nezanimljive, razmažene karikature, koje se na zločinački pothvat odlučuju zbog navodnih trauma iz djetinjstva. Nejasno je zašto Šalković rukopis nije obogatio
flashbackovima kojima bi čitatelja upoznao s događajima koji su uzrokovali te navodne traume i tako stvorio empatiju spram likova, nego sve ostaje tek na deklarativnoj razini. No to je potpuno u skladu s deklarativnošću udžbeničkog upozorenja o pogubnosti zanemarivanja djece, koji se stavljen na zadnje stranice doima stranim tijelom u knjizi, umjesto da je takvu poruku autor ukorporirao u (pod)tekst. Sve u svemu radi se o
nedorečenom, površnom, klišejiziranom i vrlo neuvjerljivom rukopisu. Želimo li se našaliti, mogli bismo čak u cucku iz naslova prepoznati Profilova glavnog urednika koji je, gle čuda, u impressumu ove knjige ostao nepotpisan. Valjda je Glamuzina bio zauzet obavezama oko izlaska svog romana pa mu se Šalkovićev nedokuhani rukopis provukao “na mala vrata”?
Napisao
Božidar Alajbegović
objavljeno na portalu
Kupus.net