*Sanjala sam ludo, realno…
/Uporno pokušavam naći svoju veliku sanjaricu, na 6 m2 sobe mi se gubi jednostavno previše stvari…
*Sanjala sam da sam u autobusu, iz Norilska prema negdje, u nepoznatom smjeru periferije. Polarna noć, i nisam sigurna jel bilo jutro ili večer. U polarnoj je noći ionako svejedno, cijeli dan je noć i roje se zvijezde. Kad razmislim, nije to bez prednosti…
Bus je bio pun, možda su išli na posao… Sjećam se da sam gledala u noge, martensice, odsijevale su slabo žuto svijetlo u autobusu, imala sam bijele štrample, i ne znam zašto je to bilo relevantno. Kroz prozor se vidjela snježna ravnica, izašli smo iz grada, vidjelo se do dalekog horizonta, bijeli snijeg i crno nebo. Možda zato što sam sjeverac, ali ta mi je slika bila nekako mirna, topla…
Skužila sam da sam propustila stanicu i izletjela van na sljedećoj koja je bila na mostu. Sa mnom je izašlo još ljudi, u crnim bundama. Pogledala sam preko ograde mosta. Totalno nemoguća stvar, usred zime, ledene hladnoće koja je krckala zrakom, pod mostom je tekla rijeka. Mrvljeni led je rovario, bio je tamnobijel, kao i obale, kao i sve oko mene, osim neba.
Otrgla sam se tome, potrčala preko mosta i obale, zaleđene ravnice. Snijeg je bio utaban, sklizak, nit sam trčala nit skijala, nešto između, brzo koliko sam mogla.
Poskliznu sam se, inercija me vukla još desetak metara, a kad sam stala i počela se uspravljati, napipala sam nešto mekano i vidjela malog dječaka, napola zakopanog u snijegu, plavog. Izvukla sam ga za jaknu, nije se micao, nešto sam viknula ljudima koji su se u daljini vidjeli na stanici ali nisu reagirali.
Znala sam da mu trebam opipati puls, ali sam se užasavala mogućnosti da je mrtav i da bih onda dotakla mrtvaca. I tako sam ga gledala, u panici počela lomiti prste, ležao je na prsima licem u snijegu, još lagano vučem užas koji me tad udarao vrećom krumpira po glavi.
A onda je dječak nekako izdahnuo i pridigao glavu, ljubičasto lice, i pao natrag, ali sam znala da je živ, zgrabila sam ga na ruke i…
I onda je nazvala prokleta Tamara, jedino se još sjećam snažnog pitanja u glavi, dok je zvonio telefon, tko će spasit malog?
*Izvadak iz sanjarice:
Snijeg – problemi i brige; mnogo snijega – ispitajte iskrenost osobe s kojom ste u vezi; snijeg na cesti – žalostit ćete se bez razloga; pasti na snijeg – ljubav vam je najvažnija i baš ćete u njoj doživjeti razočaranje; hodati po snijegu – predstoji vam dug period neizvjesnosti; valjati se u snijegu – zaprekama nikad kraja kad je ostvarenje vašeg cilja u pitanju
Hodati po mostu – pazite da vaša ljubavna veza nekoga ne povrijedi
Mutna rijeka – brige će u dogledno vrijeme biti vaš suputnik
Vidjeti led – osjećate se usamljeno iako to zapravo niste
Blah…
Sluša se: Dertum – jedanaesti trek, Kraj tanahna šadrvana
Želi se: da stvarno snijeg zapadne, onako debelo i gusto
Osjeća se: da ću uživat dok palim sanjaricu
Post je objavljen 26.11.2009. u 23:59 sati.