Život je poput onih baza u bejzbolu, ali ima ih nešto više i home run je nemoguće napraviti. Svaka označava nešto ili nekoga, a zajedničko je svakoj od njih što je posebna, što je obilježila jednu epohu čovjekova života.
Srcu su najbliže baze na kojima stoje bivše ljubavi, izgubljene ili ostavljene, ali i ljudi koje smo izgubili, koji su nas ostavili. Ipak, nešto je specifično, nepromjenjivi su, bez obzira koliko se mi mijenjali.
Oči, osmijeh i glas... To se pamti, samo zaklopite oči i sjetite se jednog običnog razgovora. Nevjerojatno je kako su nepromjenjivi, jednako mladi, sretni i živi. Kako te jednako gledaju, kako se jednako smiju i jednako te dozivaju. I uvijek će biti tu, dovoljno je zaklopiti oči.
„Idi, tu sam, pokrivam ovu bazu, kreni osvajati novu.“ - Uvijek istim očima, istim osmijehom i istim glasom.
Obilježili ste jednu epohu, ići ćemo dalje, ali ne zamjerite ako se okrenemo tu i tamo da pronađemo utjehu u vašim očima, osmijehu i glasu.
Boy's don't cry... But i'm not a boy anymore.
* Posvećeno predragom prijatelju kojeg više nema, kao i nekolicini bliskih mi koji su se poput njega zaputili daleko od ovozemljaskog, a na ovozemljaskom su ostavili upečatljiv i neizbrisiv trag u našim srcima.
Post je objavljen 26.11.2009. u 18:40 sati.