Tama je progutala još jedan dan, napokon...
Iznad mene zvijezde, male florescentne pribadače na ploči nebeskog beskraja.
Čarobno ništavilo i zvijezde, samo zvijezde.
Mjesec se jedva nazire, samo četvrt urezana poput srpa. Podsjeća na nekakvu ležaljku.
Možda na njoj ponekad počiva ribić, a zvijezde su ribice -odlutah...
Međuprostoru zvijezda nema kraja.
Ja, Adam, trčim u krug bez cilja.
Kažu da ako se izgubite u šumi i nemate nikakve orijentacije, uvijek se vrtite u krug ma gdje skrenuli jer, znanstveno dokazano, to se događa zbog strukture tijela i njegove povezanosti sa mozgom u kojem je jedna strana tijela više razvijena pa nas prirodno vuče na jednu stranu. Ne bih se složio, nikad se nisam niti slagao sa znanosti. Mislim da imamo unutarnji kompas, promatrajući životinje povezah. Taj kompas služi kao vodić dan od više sile, da ako se izgubimo ne zalutamo nego nas vrati na početak i da nam šansu da krenemo ispočetka. Kako lijepo od nje –odlutah opet...
Trčim bez cilja, bez kraja kao ni beskonačnost međuprostora zvijezda tako ni moj krug nema kraja. Bez krpa na sebi, kao od majke rođen upijam svoje kraljevstvo nebesko i pratim sjenu koju pravim uz pomoć prijatelja mjeseca. Kako kružim ona kruži oko mene. Sad je ispred, sada iza, a špica je uvijek u korijenu moje savršene kružnice. Mandala.
Sjetih se sokolova, praveći nevidljive kružnice, koji se bez straha, sa vjerom i potpunim povjerenjem predaju strujama vjetra da ih nosi nebesima.
To me podsjeti na san koji sam bezbroj puta kao dijete sanjao. Letim, ali ne kao sokolovi već se postepeno penjao u visine snagom misli. Udahnem duboko, istovremeno zamahnem rukama te se vinem par metara u zrak, zadržim lijepe misli pa ponovim postupak. Gustoća zraka je bila jednaka vodi i nije puno trebalo da letim. Kako zadržavam zrak i lijepe misli o lijepotama ovog svijeta, prijateljima, ljubavi, lebdim nepomično u zraku i ne padam. Nevjerovatno je kako malo treba da bi čovjek letio. Ljubavi, malo zraka i nema ograničenja, blokada, teških cigli koje bi me vukle na tlo. Potpuno čist i slobodan, lagan sam kao pero.
Drugi san sam također letio ali ovaj put sam skakao sa mjesta i po trideset metara u dalj. Radio kojekakve vratolomije i kolute u zraku. Koji puta bi trčao vodoravno po zidu koliko bi htio kao da sam u sporazumu sa silom težom, kao da za mene gravitacija ne vrijedi.
Zbog svoje čistoće srca majka zemlja dopustila je da zaboravim na gravitaciju, pa neznajući da ona postoji za mene nije niti vrijedila. Nisam se mogao vinuti u međuprostor zvijezda i to me je činilo nezadovoljnim i budilo dječačku radoznalost. Što je gore? Zašto nemogu tamo?
Dali je gore bog ili nešto slično?
Teško sam se budio znajući da se moram suočiti sa silama koje ograničavaju ovaj svijet. Zašto ograničenja?-često bi se pitao jutrima. Dali uopće postoje ograničenja ili su ona samo proizvod našeg uma. Sami sebe ograničili. Dano nam je dobro i zlo, raj i pakao, vjera i strah. Od kada padosmo u adamov san, stvorismo strah. Sami se ograničišmo, vjera u strah i neuspijeh, obrnuta vjera, vjera u zlo, a ne dobro. Što me navodi da zaključim kako ograničenja ne postoje, pakao sami stvorismo. Još uvijek sanjamo, snovima se budimo.
Post je objavljen 26.11.2009. u 16:25 sati.