*Ma svi su fontovi isti, s kojim god da pišem, i čovjek je isti, ista djevojka za tipkovnicom, skrivam se iza nje kao iza Berlinskog zida što već 20 godina leži u prašini.
Kao – ja sam pjesnik.
Kao – ja sam čuđenje u svijetu.
Ja sam drek na šibici.
Podgrijavam čips na radijatoru, tapete mirišu na paprike (velike kao slon), već sam za 1 sat i 25 minuta prestigla ponoć. Ili ona mene?
Sećam se, kad smo bili jedno drugom do pupka
I gulili kraste sa koljena i znanja,
Brali visibabe i hrpimice ih nosili majkama,
Pa su nas pokrivale po glavi
Poljupcima i kacama sa ostacima šlaga,
Tad smo živeli pesmu.
Sad nas pesme ližu po glavi, ne štede.
Neke blede,
Neke nesnosno slatke i tihe, kao lokum
Kao prsti preko kičme u zoru.
…
*A sad je 2:02.
Dobar zapis.
Sluša se: The Partisan, The stranger song – Cohen… Toliko puta sam ih tu objavljivala da m ise više ne da tražit kod…
Želi se: spavati, nešto slatko, da mi netko uskrati pravo na bilo kakve želje jedno vrijeme
Osjeća se: The partisan
Post je objavljen 26.11.2009. u 02:11 sati.