Neću obrisati jučerašnji post. Cure se pale na emocionalnost. Očajan sam, moram pokušati sve.
Kupujem spavaćicu.
U zadnje vrijeme pidžama me davi ko nikad prije. Stalno se okreće, ili gornji ili donji dio. S gornjim još nekako izlazim na kraj, ali donji je ustrajan u svome zakretanju; na struku se zakreće u lijevo, a nogavice u desno. Svako malo se probudim u pidžaminoj spirali. Dok skužim koji je dio di okrenut i kako to vratit na pravo mjesto da nigdje ne zateže... taman prođe onaj najbolji dio polusna kad u procesu buđenja dolaziš k sebi.
Uz to, neki dan sam primjetio da se između mojih nogu i nogavica stvara elektricitet. Valjda zbog dlaka.
Zato razmišljam o prelasku na spavaćicu. Iako čujem da ni spavaćica nije idealna jer se zna popet iznad glave pa onda ispod vrata ostaneš gol.
Sad kad razmišljam, možda bi najbolje bilo spavat u tajicama. One ne mrdaju. Ali stišću. A kad spavaš trebalo bi sve slobodno bit. Možda kad bi bile od nekog tankog, nježnog materijala, ali koji bi uz to pružao dostatno trenje u dodiru s kožom da se ne bi zakretao. I takav isti gornji dio. Može se napravit ko jednodijelni. I obojaš ko Supermanov triko.
I onda zaspiš, kasniš na posao, nemaš vremena skidat pidžamu, obučeš odijelo preko pidžame... trčiš na tramvaj, tramvaj bježi, skidaš odijelo, ostaješ samo u plavo-crvenom trikou, odjednom ti je i kosa zalizana... usprkos tome shvatiš da nećeš stići na tramvaj... sa strane klinac na skejtbordu, prilaziš mu: „Smijem posuditi malo?“. Klinac, impresioniran tvojom pojavom, bez riječi, rastvorenih ustiju, pruža ti skejt. Skačeš na skejt, primaš se za bicikl mame koja vozi dijete u vrtić i vučeš za njom, stižeš tramvaj, hvataš za branik, penješ na krov, upadaš u tramvaj kroz prozor na krovu, i kažeš: „Sredina naprijed!“.
Post je objavljen 25.11.2009. u 13:25 sati.