U Evanđelju po Marku prve zabilježene Isusove riječi glase: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!“ (Mk 1,15) U velikom Govoru na gori Isus se moli Ocu: „Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“ (Mt 6,10) Naposljetku, židovski poglavari optužuju Isusa i ovim riječima nagovaraju rimskog namjesnika da ga osudi na smrt: „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru." (Iv 19,12)
Kad se to Isus pravio kraljem? Na križu mu je čak pisana osuda: Isus Nazarećanin Kralj Židovski. Veliko vijeće znalo je kakve glasine kruže o njemu, što ljudi govore – da je Sin Božji, Spasitelj, Mesija, obećani Kralj... To su iskoristili da ga Pilatu prikažu kao velikog neprijatelja Rimskog Carstva, iako je jedina kruna kojom je Isus na zemlji okrunjen bila kruna od trnja...
Sveto Pismo i Crkva od početaka su naučavali kako „kraljevstvo Njegovo nije od ovoga svijeta“, a Sv. Pavao piše da je Kraljevstvo Božje pravednost, mir i radost u Duhu Svetome (usp. Rim 14,17). Koji su razlozi bili presudni da tek papa Pio XI 1925. g. ustanovi blagdan Krista Kralja i koje su društvene promjene utjecale na to?
Kako sam piše u enciklici Quas primas nadao se da će narodi uvidjeti kako Crkva ima pravo na slobodu i neovisnost od države; kako je Krist jedini dostojan prave časti i slave; te da će vjerni zadobiti snagu svjedočenja da Krist vlada i kraljuje njihovim srcima, umom, voljom i tijelima...
Dvadesete godine prošlog stoljeća vrijeme su zatišja između dva strahotna svjetska rata, vrijeme su propasti mnogih zemaljskih "nedodirljivih" kraljevstava i jačanja građanstva, kad se antikatolički liberalizam uvlači u politička uređenja, a potiho izranjaju tri velike prijetnje 20. stoljeća: komunizam, fašizam i nacizam.
Oktobarskom revolucijom začet 1917.g. socijalizam se počinje širiti Istokom Europe. Raspala se najveća katolička kraljevina u Europi, Austro-Ugarska. Mali narodi koji su je sačinjavali svaki kreće svojim putem, tako i Hrvati dolaze pod vlast novog kralja, u Kraljevini Slovenaca, Hrvata i Srba. 1922. g. talijanski kralj Vittorio Emmanuel III ovlašćuje ni manje ni više nego Benita Mussolinija za sastavljanje nove vlade, a u Njemačkoj jača Hitlerov pokret.
Mahatma Ghandi u Indiji budi narod protiv britanskog imperijalizma i iskorištavanja, a i Židovima, koji su u to vrijeme prilično jaki u pozicijama međunarodne trgovine i bankarstva, kao da blagdan želi poručiti: Krist je obećani Mesija, on je Kralj, drugoga ne treba čekati.
Većina europskih država ima višestranački sustav, a industrijalizacija, liberalizam i sekularizacija podijelit će građanstvo koje je u napasti izlaz iz krize rješavati revolucijama, nasiljem, a u svom političkom vođi vidjeti ikonu i idola za kojeg će biti spremni i godinama ratovati, proganjati, mučiti i ubijati njegove protivnike. Politička idolatrija počinje zamagljivati (pod)svijesti čitavih nacija, a pošto ih je sekularni duh odvojio od Boga, politički i društveni program postaju nove "religije".
Dotad neviđene žrtve i razaranja 1. svjetskog rata u ljudima bude obeshrabrenje i očaj, nepovjerenje u konačno proslavljenje u nebu, u obećano uskrsnuće, a mnogi u tim stravičnim ratnim događajima vide i znakove blizine drugog Kristovog dolaska.
Ono što će slijediti nakon mirnih 20-tih na određen način prorokovano je još 1917.g. u Fatimi, u ukazanjima Gospe od krunice, za čiju je poruku papa Pio XI vjerojatno znao. Stoga je sastavio i posebnu posvetnu molitvu Presvetom Srcu Isusovu koja se molila na blagdan Krista Kralja, a ključna molitva bila je: