Marketing
Referendum
Po drugi puta u dva dana pišem post o referendumu protiv izdaje sporazuma sa Zlovenijom.
Ne morate skrolati niže. Nisam ga objavio. Nalazim se u konfliktu.
Cijeli smisao ovog bloga je potaknuti ljude na participaciju u politici. I sad kada se našla skupina građana koji žele izravno sudjelovati u kreiranju politke svoje zajednice, ja opet nisam zadovoljan.
Ljuti me filing koji me prati, vezan uz nekoliko zadnjih prosvjeda/inicijativa, a koji nije ništa drugo doli filing, i ovo sve pišem ponovo kako ne bi ispalo da ljude koji žele učiniti samo ono što smatraju da je najbolje optužujem za bilo što.
No kako bilo, od prosvjeda za stojedinicu 1996. godine ne pada mi na pamet neko masovno mobilizranje građana oko neke teme koje bi urodilo plodom.
Ispada da su prosvjedi tu da legitimiraju cijeli proces: Npr. protiv devastacije "cvjetnog trga" u Zagrebu:
Skupilo se nekoliko tisuća ljudi, galamilo se, bučilo, malo smo se prošetali špicom i to je to. Organizatori nisu željeli držati govore.... Greška.
Ljudi su si malo prosvjedovali, ispuhali, otišli doma, a Horvatinčić danas radi što hoće...
Referendum protiv NATO-a (ok, nije bio protiv, nego samo da se o ulasku odlučuje referendumom) također mi je bio krasan primjer kako izgubiti dobivenu bitku.
U veceu mog faksa, prije 15 godina pisalo je "Mir je previše važan da bi se prepustio političarima" dopisano "i politolozima" precrtano i dopisano "novinarima".
Teritorijalni integritet i suverenost ove zemlje je evidentno preozbiljna stvar da se prepusti političarima s rokom trajanja od četiri godine, ali isto vrijedi i za građanske inicijative koje ne bi smjele prokockati povijesno jedinstvenu priliku da se izbjegne katastrofa. Ovako će ekipa skupit' par tisuća potpisa, i jednostavno legitimirati izdaju; U povijesti će ostati dokumentirano: sporazum je prihvaćen, a protiv njega se pobunila nekolicina marginalaca i ekstremista.
Meni je potpuno jasno da je zakon o referendumu rađen tako da do njega nikada ne dođe, te da je ekipa u medijskoj blokadi, ali baš zato, baš zato da ne budu ukras kao žene na listama, kao "pošteni" Srbi, Hrvati, Albanci u vladama (redom) Hrvatske, Srbije ili SFRJ, pompozne blagdanske donacije monopolista i oligopolista... Baš zato ne bi trebali pokretati zakonske rokove bez da su sigurni u uspjeh. Ili barem da znaju sročiti pitanje kako spada.
450.000 potpisa je prokleto puno potpisa: 12 kandidata i njihova stranačka mašinerija je UKUPNO prikupila 523.500 potpisa. Dr. Hebrang je skupio rekordnih 140.000, što nije ni blizu. Zamislite koja bi to mobilizacija morala biti da se u samo 15 dana skupi više potpisa nego što je uspjela cijela organizirana oporba zajedno s političkim rekreativcima i avanturistima!
Zašto ići u unaprijed izgubljenu bitku, kojom se samo legitimira ono što se želi osporiti?
Grupa "More je kopno" na Fejsu ima oko 5.000 članova, što znači da bi u prosjeku svaki član morao skupiti 90 potpisa. Postavite si pitanje: Znate li 90 ljudi od kojih biste mogli dobiti potpis unutar 2 tjedna? Ja da zbrojim rodbinu, znance, prijatelje, kolege s posla, ne bih mogao se približiti ni trećini tog broja.
- sa 450.000 glasova usporedivo s izborima 2007. godine nosite oko 18% glasova, što bi ovisno o rasporedu po izbornim jedinicama moglo biti dovoljno glasova da se postane treća stranka po jakosti u parlamentu!
Za isti trud, niste riješili jedno pitanje nego ste četiri godine nezaobilazni čimbenik pri donošenju svake odluke u ime ove zemlje. Cool, zar ne?
Do referenduma protiv izdaje sporazuma neće doći, i to je jasno svima, pa i organizatorima, ali neka to bude pouka svima: da biramo svoje bitke na način da izbjegavamo one koje ne možemo dobiti (Bandićeva maksima da je uspio u svemu za što se kandidirao), te da se za isti trud može dobiti puuuno više. Bogatiji za jedno iskustvo idemo dalje
Post je objavljen 21.11.2009. u 21:12 sati.