Marketing
sjever, sjeverozapad.
Zagledah se kroz prozor, evo sad prije minutu. Fina bijela magla zagrlila je parkić ispred moga prozora, i kroz odškrinut prozor osjetio sam poznatu oštru hladnoću koju povezujem instinktivno uz one Božićne dane kada šećemo naokolo sa šalovima i kaputima i kapama i rukavicama i sine mi, baš u tom trenutku prije minutu i po, da je zima konačno nekako došla. Što je za nju globalno zatopljenje? Ne da se ona zajebavat. Štandovi sa kuhanim vinom i kobasicama odavno već stoje, dekoracije svakakvih namjena čekaju da se kroz njih pusti električna energija, reklame konzumerizma već se vrte po PS'u, predsjednički kandidate već ulaze u prve krugove kampanjskih obećanja, medijski štovani virusi mutiraju u smrtonosne, otporne na antibiotike i cjepiva, a negdje na sjevernom ili južnom polu djed mraz i njegovi elfovi rade oko sata kako bi natrpali njegova kola svim tim poklonima koja su spremili za ovu godinu. Moj je poklon sedam tisuća teška kazna porezne uprave jer pederčine širega kruga (to je moja nova kategorizacija krim miljea) nisu uplatile porez poslu kojeg sam odradio prije već dvije godine. To će stati na kraj mojim božićnim šopinzima koje sam godina iza nas ispunjavao ko panta na diviziju. Ne znam što panta na diviziju znači ali se ušuljalo u svešireću mi elokvanciju. Prošle sam godine oduševio svoju obitelj poklonima koji su ih oduševili, ponajviše jer sam ih pitao što su htjele i rekle su mi, a budući da sam kao zaposleni artist bogatiji nego artist u studiju, imao sam love za priuštit im te poklone, ili priuštit sebi taj neki unutarnji gušt darovanja kojeg promovira taj duh božićni o kojemu koka kola već doktorate piše. Tako znate da je božić zaista stigao, djed mraz na omotu kole, božićna piva na police, kuhano vino na ulice, i povrat poreza, jer meni gotovo nikad nije stigao a da nije baš uletio u te božićne dane kao čika spaso u pravi trenutak. Inače ne bi ni znao da je Božić. Zbilja, što je kalendar za nostalgiju?
Ne, ovaj Božić, za kojeg više nisam siguran piše li se velikim slovom, poklone dobivam ja. I bio bi zadovoljan sa najmanjim effortom. Bio bi zadovoljan da me, povođem valovima neobjašnjivog optimizma, djed mraz odvede na pivu. Neki dan sam sjeo u Tolkiens i shvatio da si više ne mogu priuštiti neku dobru pšeničnu pivu. Bio bi zadovoljan sa time, jer bi ga stigao pitati malo o svijetu, o njemu samome, pa da možda neki poklon poklonim njemu, pa taman ga odveo u kino. Ja i djed Mraz, sjedimo u cinestaru i gledamo neku glupu američku pucačinu, smijemo se veselo, kokice mu se ljepe za široku mu bradu. Krade mi sos iz tortilja, zaljepljeni smo u stolice od napetosti. Nakon filma zahvalio bi mu se te bi se zagrlili i otišli oba na svoje strane. Njegova je sjeverna, moja je južna. Zapadno je amerika, istočno su gajnice. Pitao bi ga, svejedno, je li sretan? I što bi rekao na to taj nasmješeni otac zime? Bi li mi poklonio ove godine snijeg u znak tihog odgovora razumijevanja.
Obukao bih rukavice i izišao na livade, radio snjegoviće i snježne anđele i veselio se svakom laganom poljupcu kojega mi ostavljaju pahulje na licu. U tom nekom trenutku znao bi da je Božić, i ne bi mi trebale nikakve reklame ni dekoracije.
Post je objavljen 22.11.2009. u 12:15 sati.