Pisali smo da je Bog apsolut, temelj i cilj svekolike zbilje. Taj apsolut ne može biti osoban. Kada bi to tvrdili dopuštali bi da se beskonačno Jedno skupi u nešto konačno. Ono što je apsolutno ne može se uhvatiti niti shvatiti pomoću nekakva antropomorfnog (čovjekolikog) pojma. Bog nije osoba kao što je to čovjek, osoba u zapadnjačkoj misli. Ono sveobuhvatno i sveprožimljuće postalo bi time objektom kojim čovjek raspolaže, objektom što bi ga čovjek mogao obuhvatiti riječima. No, apsolut predstavlja iskonski cilj svekolike zbilje (spasenje), i stoga već sada skriveno određuje svaku pojedinačnu egzistenciju. Zato ne može biti pojedinačnom osobom medu drugim osobama, osobom koja bi se dala zamisliti kao "nad-čovjek" ili "nad-ja".
No ako osporavamo takvu osobnost apsoluta, ne potvrđujemo li time istodobno njegovu neosobnost? Ne, jer apsolut ne može biti ni neosoban. Bilo bi nedolično kada bismo apsolut htjeli proglasiti neutralnim "načelom". Kao da je apsolut samo nešto poput apstraktne "formule svijeta", bezosjećajan svjetski zakon ili prirodna sila svijeta. Kada ljudi pokušavaju misliti apsolut, upravo tada on neće biti zamisliv ispod ljudske razine, ne ispod-osobno, ne neosobno. Apsolut bez duha, bez slobode, radosti, blaženstva i ljubavi više ne bi bio istinskim apsolutom.
Dakle, Boga jedino možemo pojmiti u dijalektici tih dvaju poimanja, kao dijalektičku sintezu osobnog i neosobnog.
Post je objavljen 22.11.2009. u 09:40 sati.