Noćas sam plesala kao jednom davno
kad sam svoju maturu slavila;
na visokim petama u haljini dugoj,
u čvrstom zagrljaju opet sam bila.
Joja je bio moj maturalni plesač,
a i onaj sinoćnji slično se zvao;
slike prošlih dana vratio mi pred oči
i sretan osmjeh na lice opet narisao.
A plesao je….ooo, ljudi dragi,
kao da je sve plesne škole završio;
cijele večeri, do zadnjeg takta glazbe
podijem me je vodio i vrtio.
Biti u „sedmom nebu“ tek je fraza,
jer ja sam mnogo radosnija bila,
osjećaj predivni me svu obuzeo
podijem sam lebdjela kao vila.
Glazbenici su svirali sve plesove redom:
tango, valcer, polku, čardaš i rock,
a ja sam plešući zaboravila sve:
kišni dan, strganu štiklu i bolesni bok.
Svi mogli su vidjeli ozareno mi lice,
moj glasni, veseli smijeh su slušali,
prijatelji dragi što bili su s nama,
mojoj su se radosti iskreno veselili.
Plesni parovi, mnogo mlađi od nas,
jedan po jedan su odlazili sjesti;
nas smo dvoje plesali zaneseni
i baš ništa nas nije moglo smesti.
Noćas je bilo kao davno nekad
opet sam imala devetnaest godina
u dugoj plavoj haljini, blistavih očiju,
do zadnjeg sam takta plesala, plesala…
Post je objavljen 20.11.2009. u 21:01 sati.