Magla se spustila nad grad
hoda na prstima ne cujno tiho
poput prasine na vjetru
zaviruje u osvjetljen prozor
ostala sama u kutu sobe
magla pruža svoje ruke
dodiruje svilenu kosu
nježno miluje lice moje
zar ne vidiš da mi nedostaješ sokole
zar ti magla mora zamagljenim očima
gledati u mene da shvatis
da moje srce kod tebe spava
da kad sunce se probudi
poželim raširit krila i visoko poletit
i sve posta plavetnilo boja
pogled u daljinu dali ceš doci
da spasiš izgubljenu dušu
trebam te shvati postao si zrak
moj spas o bože zasto tako
se osjecam ko u krletki
da mi srce zaspalo nemam snage disati
dođe mi da kriknem slomili mi krila
dođi sokole zaljeci moje rane
da se visoko vinem u nebo
i poletimo slobodno poput pahuljice maslacka

Post je objavljen 20.11.2009. u 18:59 sati.