Nekako mi je dosta...
Da me samo ti razumijes...
Pa ni nisam ja tako teska osoba...
Zeljna sam paznje...
Osjetljiva...
Pomalo egoisticna, ali moram misliti na sebe kad nitko drugi nece...
Postala sam pesimisticna...
Svadalica jer svi od mene to traze...
Zeljna sam ljubavi... Ne tvoje, ti me volis, Tecktonik... Ali zelim da me vole i ostali... Volim biti voljena...
Ja sam dobra osoba...
Bar sam uvijek za sebe to mislila...
Sada... Polako sumnjam u to...
Jer da jesam...
Bila bi voljena...
A nisam...
Polako mi je dosta toga, znas li, ljubavi? Dosta toga da me samo ti volis...
Volim i ja tebe, ali tvoja ljubav nije uvijek dovoljna da budem sretna...
Oprosti zbog toga...
Što bi ja bez tebe? Što?
. . . . Volim te. . . . .
Nekad... ovo je bio blog ljubavi... a sada? izraz je mojih depresivnih stanja i tuge... ne volim ga takvog... ocu srecu... a ne nalazim je... zasto? gdje se gubim?
Mozda ce biti bolje kad odem na faks u 10.misecu (a sto ako ni onda ne bude okey,gdje da onda odem kad se bojim smrti, gdje da onda pobjegnem?)... kada se maknem od ovog mjesta koje bi kao svakom djetetu trebalo biti ljubav, dom i sigurnost... ali ja vise nisam dijete, zar ne? ipak... trebam sve to... ljubav, dom i sigurnost...
nitko me nikad nije shvacao... nitko me nikad nije razumio...
sve je uvijek bilo puko iskoristavanje...
i sada povrijedujem svojim nepovjerenjem sve one dobre oko mene...
gubim se...
a jedino si ti, ljubavi moja, uz mene... u svakom trenu... hvala za to... <3
Post je objavljen 20.11.2009. u 00:47 sati.