Jeste li znali da je Izrael jedina moderna država na svijetu u kojoj građani ne mogu kupovati zemljišta i postati vlasnicima parcela? Većina zemljišta u Izraelu, tj 93% je u trajnom vlasništvu države i iznajmljuje se pojedincima dobre volje na dugogodišnje koncesije od 48 ili 98 godina. Poslije isteka koncesije postoji vjerojatno pravo "prvokoncesije" za nasljednike dosadašnjih zakupaca.
Regulatorno tijelo "Israel Land Administration" bavi se administracijom i planiranjem, te odlučuje koja će se zemljišta iznajmljivati u koju svrhu: dali kao poljoprivredne površine, stambene zone, industrijske zone, vojsku,... To planiranje je slično onome što kod nas radi svaka općina kada donese generalni urbanistički plan: određuje u kojim smjerovima će se grad širiti i za koje namjene.
Međutim kod nas je donošenje generalnog urbanističkog plana proces podložan korupciji i makinaciji, jer omogućuje da se nečije zemljište može pretvoriti u građevinsku zonu (što mu odmah diže vrijednost) ili pak "degradirat" u poljoprivrednu zonu (što mu spušta vrijednost) -> to dovodi do špekulativne kupovine zemljišta.
Zaposlenici Izraelskog regulatornog tijela po definiciji ne mogu nikakve beneficije ostvariti takvim makinacijama, stoga je njihov sistem manje podložan korupciji i špekulaciji.
Daljnji primjer problema koji se gomilaju našim hrvatskim sistemom su raseljena sela: Na našim selima se možemo susresti sa bezbroj primjera "špekulativnog vlasništva": ima bezbroj praznih i napuštenih kuća i poljoprivrednih površina koje su na "prodaji", no cijene koje traže raseljeni ali zakoniti vlasnici tih površina su nerealno visoke: takve da spriječavaju i one ljude koji bi baš htijeli ostati živjeti na tom selu, da dođu do zgodne kuće i površine u tom selu. Sistem sličan Izraelskom bi lako riješio taj problem, jer bi se po automatizmu koncesija oduzela onima koji nisu koncesiju produžili, te dodatno, po povoljnim uvjetima dala koncesija onima koji stvarno žele živjeti na tom selu.
Naravno kad se krene u detalje stvari se mogu zakomplicirati pa stoga u Izraelskom tijelu radi čak 700 ljudi, što za državu Izrael koja i nije jako velika (oko 7mil. stanovnika) i porvršinom manja od Slovenije nije zanemarivo. Veličina države Izrael (tj. njena nevelikost) je vjerojatno i jedan od ključnih razloga zašto su se oni odlučili da se njihova zemljišta ne mogu kupovati u trajno privatno vlasništo: prijetila bi im opasnost da pojedinci pokupuju ogromne postotke površine njihove malene države. To bi i našoj nevelikoj državi Hrvatskoj trebao biti argument da se razmisli o tome kako spriječiti špekulativno kupovanje zemljišta jer ni naše vrijedne površine nisu neiscrpne, a za one neiskorištene površine u zabačenim djelovima Hrvatske šteta je da zjape prazne ako postoji i najmanja volja da netko živi na tim mjestima i obrađuje ih.
Osim Izraelskog sistema postoje i drugi sistemi kako stati na kraj špekulativnom kupovanju nekretnina: To je dodatnim oporezivanjem nekretnina koje se ne koriste, odn. tzv. porezom na imovinu. Neke zemlje u Europi imaju takav zakon (npr Portugal), a neke su odustale od toga (npr. Njemačka) jer su zaključili da je takav zakon teško provediv.
Meni osobno se dopada Izraelski sistem jer omogućuje čovjeku da za svoga životna vjeka postane vlasnikom nekretnina onoliko koliko god ga volja i koliko ga njegove financijske mogućnosti prate, a poslje čovjekove smrti (odn. nakon 98 godina) ta zemljišta se opet vraćaju državi te neće potpasti pod kontrolu nerazumnih nasljednika i nasljednika njihovih nasljednika.
Naša proeuropska politička elita je stavila hrvatski teritorij na prodaju strancima. Ovaj sistem bi nam omogućio da negativne posljedice svega toga značajno ublažimo, i defacto zadržimo suverenitet unatoč "prodaji" naše zemlje.
Post je objavljen 19.11.2009. u 15:10 sati.