Zanimljivo je kako ponekad ne postoje sredstva kojima mozemo direktno utjecati na ono sto zelimo da se ostvari al postoje sredstva kojima mozemo indirektno utjecati. Ta sredstva su nas osmijeh. Sredstva mnozina, osmijeh jednina. Dakle, ipak su u pravu oni koji kazu da je za srecu potrebno malo i obicno nam to malo fali.
Cim odem u Velegrad jednim udarcem torpeda. Daleko od ociju, daleko od srca. Prvoga puta je bilo tako. Drugoga puta vise nisam razmisljala al sam potonula.
Nevjerojatan je osjecaj kad znas da postoji ona osoba koja je preslika tvog vlastitog ja u poboljsanom izdanju. Smijeh, mir. On postoji. A tek onaj pogled.. kad gledas i ne vjerujes? Taj osmijeh.
I eto me opet tu u svom sobicku da napisem koju rijec. U Velegradu uzivam u neimastini i nimalo mi ne fale cari interneta. Ovdje pak uzivam u blagodatima svega. Izgleda da sam samo ovdje sretna, iako ne bih smjela bit. Al sretna sam. Lakse je biti blize problemu nego dalje. Teze je glumiti al lakse je ovako.
Pratim svoje korake ljubavi tiho. Pratim njega. Suzdrzavam se da ne pretjeram, al cesto ne mogu odoljeti. U trenucima kad me i izbaci iz takta, ponosna sam na njega. Nije toga svjestan, mozda ni nece nikad ni biti, al ponosna sam na svaki korak kojegapravi. Moja draga Zamojac zna te trenutke kad vlada nezadovoljstvo al ne mogu pobjec od toga da me srce ne vara jer kazu da je ljubav onda kad zelimo da druga strana bude sretna iako mi sami nismo sretni. On zbog svakog svog osmijeha zasluzuje samo iskrenu srecu. Zato ga i pratim, dokle god bude htio.
Post je objavljen 19.11.2009. u 13:53 sati.