Čemu život, kad je sve što on donosi konstantna nepopunjenost? Reći "neispunjenost" bilo bi previše - tek o nekoj popunjenosti mogu sanjati; ispunjenost mi nije ni zamisliti. Prečesto sam forma bez sadržaja. Kad sam pak nekakav sadržaj, onda sam izgubljeni sadržaj koji se još ima naći, koji pipa u mraku ne bi li nešto dohvatio, ugrabio, zahvatio. Riječi ovome stanju samo daju nepostojeći, neodgovarajući oblik, kao odjeća i obuća nikada rođenog djeteta. Još treba trpjeti svoje strano tijelo koje neće jecati kada duh već nariče, koje neće implodirati kada duh više nije ni vakuum, nego je već ništa.
Osjećam se kao tanani lijevak kroz koji prolazi svijet - ulijeva se u mene i istovremeno izlijeva iz mene kao voda. Samo sam neobičan kalup koji svijetu vraća svijet, no u nešto gušćem, nezdravijem obliku boje otrova. Ipak, to vračajuće jest oposobljeni svijet, tj. svijet kao Novo, stoga ono "samo" ima jednu teško podnošljivu težinu - težinu pitanja "što je to iz mene izlijevajuće?". Uviđa se da ja činim svijet bivanjem. Jesam, jer ćutim svijet u sebi. Kalup je dakle nepodnošljiv, jer je teško imati kalup, a biti svijet. Hoću slobodu! A to znači: hoću istinu u sebi, jer tako nalaže svijet u meni.
Zašto duh ima potrebu tako često biti bolesnim? Može li on postići ijedan oblik ili stanje, a da se gotovo istog trena ne raspadne? Ovo je život: znati da mi nije mjesto u ovom tijelu i među ovim ljudima, a istovremeno znati da bez njih nema ovog svijeta. Čovjek je pakosna igra majčice prirode: biti njen, a biti ništa; biti tu, a biti nigdje; htjeti biti, a ne moći htjeti.
Post je objavljen 18.11.2009. u 23:32 sati.